Distrikt
Kultura

Vladimir I. Jovanović – nepokolebljivi liberal i patriota

Vladimir I. Jovanović bio je ekonomista, političar, književnik, publicista i prevodilac. Pored toga što je bio otac čuvenog pravnika, istoričara i književnika Slobodana Jovanovića, važno je istaći njegov značaj, s obzirom na to da je za života obavljao veoma važne državne funkcije. Bio je ministar finansija, potpredsednik Državnog saveta, član Senata (Gornjeg doma), profesor Političke ekonomije na Velikoj školi, ideolog Liberalne stranke, predsednik Srpskog učenog društva i počasni član Srpske kraljevske akademije.

Ostao dosledan svojoj ideologiji

Rođen je u Šapcu 28. septembra 1833. godine od oca Ilije Jovanovića, ćurčije, i majke Anđelije Spužić, kćerke Ostoje Spuža, Karađorđevog vojvode. Bio je jedno od osmoro dece. Pesnik Vladimir M. Jovanović bio mu je sestrić, jedino dete sestre Božice. U svojim memoarima, između ostalog, govori o ocu Iliji koji se u Šabac doselio 1818. godine da bi radio ćurčijski zanat po kom je postao poznat i opsluživao viđenije gazde u gradu, a radio je i za kuću gospodara Jevrema Obrenovića.
Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Šapcu, a višu gimnaziju i filozofski odsek Liceja u Beogradu. Kao državni pitomac, agronomiju je studirao u Mađarskoj, a ekonomiju u Nemačkoj. Putovao je po Francuskoj, Belgiji, Holandiji, Danskoj i Austriji, poprimivši ideje zapadnih demokratija.
Nakon studija dolazi u Srbiju 1856. godine i uključuje se u liberalni krug. Bio je učesnik čuvene Svetoandrejske skupštine kao pomoćnik sekretara Grujića i Jovana Ilića.

Bio je liberal i protivnik obrenovićevske politike zbog čega je i emigrirao

Po povratku Obrenovića, Vladimir je postao sekretar Ministarstva finansija i urednik zvaničnih Srpskih novina gde je pisao članke koji nisu bili po volji knezu Milošu, koji ga je zbog toga prvo otpustio iz službe, a u maju 1860. godine i proterao iz zemlje. Kao emigrant živeo je u Briselu i Londonu, da bi se krajem iste godine, posle smrti kneza, vratio u zemlju i opet ušao u politiku. Formirao je list Narodna skupština, koji je ubrzo ugušen.
Za člana Društva srpske slovesnosti izabran je 1862. godine, a zatim je pola godine proveo u Londonu, gde ga je poslala Liberalna stranka sa zadatkom da engleske diplomate zainteresuje za “srpsku stvar”. Za profesora političke ekonomije na Velikoj školi postavljen je 1863. godine, a već sledeće izgubio je službu zbog sukoba sa ministrom prosvete. Ponovo je otišao u emigraciju, u Novi Sad i Švajcarsku, gde se bavio novinarstvom, žestoko kritikujući režim kneza Mihaila. Godine 1868. oženio se Jelenom, ćerkom Maksima Marinkovića, trgovca iz Novog Sada i sa njom dobio sina Slobodana i ćerku Pravdu. Ova imena su tada prvi put zabeležena kod Srba. Bio je to način da iskaže svoje liberalno opredeljenje.

Vladimir Jovanović ostao je u senci sina Slobodana

Jedan je od osnivača Ujedinjene omladine srpske, udruženja osnovanog radi buđenja srpske nacionalne ideje. Kao veliki opozicionar 1868. osumnjičen je za učešće u atentatu na kneza Mihaila, ali ga je oslobodio Peštanski sud zbog nedostatka dokaza. U trajanju od četiri godine boravio je kao vladin emisar u Francuskoj, Italiji i Švajcarskoj, a od 1873. bio je u državnoj službi na raznim dužnostima.
U svojstvu ministra finansija iskovao je 1878. godine prvi srpski zlatnik, a u svojim memoarima ostavio je zabelešku o tome kako je, nakon javnog raspisivanja konkursa i sklopljneog ugovora sa francuskim kapitalistom Fremijem za kovanje srpskih novaca u francuskoj kovnici u Parizu, Fremi ponudio da jedan deo dobitka – to mu je inače bila praksa, podeli sa potpisnicima ugovora, što bi u ovom slučaju bio sam Jovanović. Ovom prilikom Jovanoviću je ponuđeno 50.000 franaka u zlatu, što je on odbio sa napomenom da je plaćen od strane svoje države, pa je na osnovu toga izdejstvovao da smanji cenu kovanja novca za pomenutu sumu. Fremi je o tome pričao mnogima, ističući da je to prvi slučaj u njegovoj dugovremenoj praksi. U drugim zemljama ne samo da nisu odbijane njegove ponude lične dobiti, nego su bile inicirane.
Od sredine 1872. Vladimir Jovanović sa porodicom živi u Beogradu, gde 1875. postaje član Narodne skupštine. Aprila 1876. godine postaje ministar finansija u vladi, čiji je zadatak oslobodilački rat s Turcima. Gubi mesto ministra kada predlaže porez na trgovce, kako bi se isplatili ratni dugovi. Ministar je kratko i 1880, a cela liberalska vlada pada na pitanju trgovinskog ugovora sa Austrougarskom. Iste godine Vladimir Jovanović je penzionisan. Umro je u Beogradu 3. marta 1922. godine, dočekavši svoj ideal – ujedinjeno Srpstvo.
Govorio je nekoliko jezika. Pisao je književne, stručne ekonomsko-finansijske, društvene i političke članke i rasprave na srpskom, engleskom i francuskom jeziku. Bio je žestok kritičar naprednjačke vlade. Uzastopno je biran za predsednika Srpskog učenog društva, ali nije izabran u Akademiju nauka kada je formirana 1886. godine. Počasni član Srpske kraljevske akademije postao je 1892. Sloboda je za Jovanovića bila najviši ideal i temelj individualnog i društvenog života. Bio je dobar Srbin i jedan od najvećih rodoljuba svoga vremena.
Slobodan Jovanović govorio je za oca: “On je toliko polagao na patriotizam i junaštvo srpskoga naroda, da se neki put činilo da on više živi u narodnim pesmama nego u stvarnosti”. Vladimir je bio principijelan čovek – borio se za političke slobode, za nacionalnu ideju, za prosvećenje naroda, demokratiju, za štednju i unapređenje ekonomije. Iako u praktičnom radu nije imao puno uspeha, ostaje zapamćen kao glavni ideolog liberalne struje svoga vremena.
Zanimljivo je reći da je bio zainteresovan za meteorološku problematiku pa je napisao i prvi domaći meteorološki udžbenik, pod nazivom „Klimatologija”, objavljen 1863. godine.
Njegovi memoari nisu sačuvani u celini. Objavljeni su 1988. godine pod nazivom “Uspomene” i u njima Šabac ima posebno mesto. Ovako je Vladimir I. Jovanović govorio o Šapcu svoje mladosti:
“Nije bilo stalnog mira, pa se vodila osobita briga da se tekovine i uštede čuvaju u onim oblicima u kojima se po potrebi mogu lako sa sobom poneti, ili pouzdano sakriti, npr. u obliku zlatnih i srebrnih nakita i posuđa, i raznih dragocenosti, ili u obliku novčanih gotovina. Otud raširen običaj da se zlatni i srebrni novci nižu u đerdane, koje ženskinje o vratu nosi. Živilo se takoreći kao na straži; pa se nisu smele ni veće i stalnije građevine podizati. Otac mi je pričao, da su mu prijatelji i znanci, kada je bio sagradio svoju kuću u Šapcu, čestitali rečima: „Bože daj, da je očađiš.“ Kuće su u Šapcu bile većinom od pletera, ili ćerpiča, olepljene blatom, pa povrh toga krečenjem obeljene. Krovovi kuća bili su ponajviše drveni, daščani. Tek posle oslobođenja u toku 19. stoleća počele su se kuće u Šapcu pečenom ciglom zidati i ćeramidom ili crepom pokrivati. U imućnijih stanovnika kuće su imale po više soba i staklene prozore. Sobe su bile daskama patosane; imale su duž duvara „minderluke“, koji su služili kao sedišta, pa i kao postelje.”
Jovanović nam je ostavio sliku Šapca o kom znamo samo iz priče:
“Šabac se u vremenu mog detinjstva i školovanja malo razlikovao od jednog velikog sela. Ulice ne behu kaldrmisane; u kišnim danima behu blatne i barovite, kao i putovi između varoši i sela. Ispred kuća nameštane su brvne, ili talpine, pa i obična daska, ili su građeni nasipi, da bi se imao suh put. Tako isto nameštani su drveni prelazi između jedne i druge strane ulice. Ulice nisu redovno osvetljavane. Kad nije bilo mesečine morali su se noću nositi „fenjeri“, ili voštani svitci, ako se htelo kud iz kuće ići; inače se ne bi videlo kud da se korača. O slavama isticahu se s večera i noću nizovi fenjera ispred i oko svečarskih domova, da bi se zvanicama prosvetlio prolaz s jedne strane ulice na drugu, i ulaz u svečarske domove, kao i daščane putanje ispred kuća. Nečistota ponekih ulica bivala je tim nesnosnija, što se đubre i pomije na ulicu izbacivahu, pa i leševi crknule životinje. Ulice su nazivane prema svom položaju u varoši, n. pr. „gornji“, „donji šor“, „preki šor“, ili po zanatlijama koji su u njima radili, n. pr. „rabadžijska ulica“, i dr. Kuće nisu bile obeležene brojevima. Najživlje behu tržišne ulice, u kojima se, ili blizu kojih se nalazahu i najvažnije javne građevine…“.

Izvor: https://sr.wikipedia.org/sr/Vladimir- Jovanović
Foto: Wikipedia

Iz serijala “Znamenitih trag”. Projekat je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstvo kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

 

Svideo vam se tekst?