U junu 1982. godine, dok se gradila šabačka „Šećerana“, Gordana Mićić došla je u „Izgradnju“. U obračunskoj službi zatekla je još sedam koleginica. Svaka je bila zadužena za obračun zarada dvesta do dvesta pedeset radnika. Za tesare, zidare i ostale zaposlene vođeni su posebni obračuni, a osam žena delilo je posao koji se obavljao ručno, uz pomoć digitrona. Dokumentacija se gomilala, radni dan produžavao, a posao se ponekad nastavljao i kod kuće.

-U početku mi je sve bilo lepo i novo. Bili smo mladi, družili smo se i bila sam prezadovoljna. Bilo je mnogo posla, pa smo dokumentaciju nosili kući i nastavljali da radimo. Ostajali smo duže na poslu, ali smo imali volje za radom i bili zadovoljni- seća se Gordana Mićić, koja je u preduzeću provela 29 godina, uključujući i period stečaja.

Od zanatske radionice do velikog građevinskog preduzeća
Kada je došla u „Izgradnju“, preduzeće je već imalo tri decenije dugu istoriju. Osnovano je 18. jula 1952. godine kao Gradska zanatska građevinska radionica, a 1954. dobilo je naziv Građevinsko preduzeće „Izgradnja“. Od skromnijih zanatskih poslova postepeno je razvijalo kapacitete za sve veće građevinske poduhvate. Već naredne godine imalo je izdvojene pogone: kamenolom u Miloševcu, šljunkaru u Mišaru i betonsku radionicu.

Od 1952. do 1960. godine trajao je period razvoja i širenja preduzeća. Kako su se povećavali obim poslova i broj gradilišta, tako je zapošljavalo sve više radnika.
-Prvi veći poslovi bili su sanacija i zanatski radovi na Domu vojske 1960. godine. Zatim je 1962. usledila izgradnja objekata za ratne vojne invalide, a 1965. građen je „Zorkin soliter“. Posle toga počela je izgradnja Benske bare, krajem šezdesetih godina- navodi Radomir Petrović, viši arhivista u Međuopštinskom istorijskom arhivu Šabac, koji je proučavao dokumentaciju preduzeća i priredio izložbu o njegovom radu.

Radnici „Izgradnje“ na gradilištu – svakodnevni prizor u vremenu kada je preduzeće gradilo Šabac i okolinu
Najuspešniji period poslovanja „Izgradnje“, prema Petrovićevim rečima, trajao je od 1970. do 1990. godine. Preduzeće je tada izvodilo stambene i industrijske radove, a u Šapcu je bilo angažovano na izgradnji gotovo cele industrijske zone za potrebe „Zorke“. Radilo je na pogonima „Zaštite bilja“, Dumači i Pogonu plastičnih masa, kao i na objektima „Šećerane“, „Semenarstva“ i „Šabacprometa“. Gradilo je objekte trgovinskog preduzeća „Nama“ u Šapcu, ali i u seoskim sredinama, najviše u Mačvi. Radilo se i u Bogatiću, Vladimircima i Koceljevi.

Zajednički trenuci zaposlenih na jednoj od proslava preduzeća
-„Zorka“ je bila najveći investitor u izgradnju stambenih objekata. Ona je plaćala radove, a „Izgradnja“ ih je izvodila. Gradilo se i van grada – obodni kanali, mostovi na seoskim putevima i trafostanice za potrebe Elektrodistribucije. Za takav obim poslova bila je potrebna velika i raznovrsna radna snaga- objašnjava Petrović.

Radnici „Izgradnje“ u kolu – slavlje i druženje bili su deo života velikog kolektiva
Tri hiljade radnika gradilo je grad
Osamdesetih godina, u periodu najvećeg zapošljavanja, „Izgradnja“ je imala oko 3.000 radnika, uključujući i sezonski angažovane. Radnici su kroz posao sticali iskustvo i napredovali. Preduzeće je imalo i vozače, kao i kompletnu prateću operativu.
-Šabac je i pre rata bio poznat po zanatskim radnjama. U početku nisu imali kadar koji je bio školovan za te poslove. Uglavnom su to bili priučeni majstori. Bravari i tesari napredovali su kroz sam rad- počinjali su kao pomoćni radnici, a zatim sticali znanje i napredovali. Postojala je kategorizacija zanatskih radnika, do osme kategorije, koja je bila najviša- kaže Petrović.

Ispred stambenih zgrada koje su gradili u naselju Trkalište
Imali su tesare, zidare, građevinsku operativu i zanatske radove. Za pojedina radna mesta bila je potrebna i posebna stručna osposobljenost. Petrović navodi da su rukovaoci kranovima morali da imaju odgovarajući treći stepen stručne spreme ili da prođu dodatnu obuku i prekvalifikaciju.
Većina radnika dolazila je iz Šapca i okolnih mesta- Bogatića, Vladimiraca i Koceljeve, a građevinska sezona trajala je od marta do novembra. Preduzeće je imalo i sopstvenu betonsku bazu na Dumači, gde su izrađivani gotovi betonski elementi i konstrukcije za ugradnju na gradilištima. Zanatske radionice nalazile su se preko puta Kasarne, u današnjoj Pocerskoj ulici.

Veliki kolektiv „Izgradnje“ na okupu u Trkalištu, 1984. godine
-Benska bara i Trkalište su dva najveća stambena kompleksa izgrađena u Šapcu. Izgradnja i isušivanje Benske bare počeli su početkom šezdesetih godina. Najpre je trebalo pripremiti teren, uraditi kanal i nasuti zemljište. Zbog sastava tla, višespratnice su postavljane na šipove kako bi imale stabilnu osnovu. U naselju je podignuto i nekoliko solitera od dvanaest spratova. Na Trkalištu je prva zgrada, preko puta Norveške ulice, završena 1978. godine. Objekti imaju više ulaza i postavljeni su ukoso, tako da deluje kao da su okrenuti jedan prema drugom. Nalaze se u delu oko ugla ulica Prote Smiljanića i Norveške- objašnjava.

Proslava u krugu kolega – uspomene koje su bivši radnici sačuvali i posle prestanka rada preduzeća
Zanatske radionice i udruživanje
Na Trkalištu su imali sopstvene zanatlije i zanatske radionice. Kada bi se završilo zidanje objekta, posao su preuzimali tesari, bravari, moleri i drugi majstori koji su izvodili potrebne završne radove. Petrović posebno ističe kontrolu kvaliteta i tehničkog prijema, o čemu svedoče zapisnici sačuvani u arhivskoj građi.
-Za ono vreme imali su veoma dobar sistem nadzora i tehničkog prijema objekata. Nije bilo moguće da se objekat primi bez temeljne provere. Ako bi komisija utvrdila nedostatke, tehnički prijem nije mogao da bude odobren. Nije se odstupalo ni od projektom propisanih zahteva. Ako je projektom bila predviđena armatura prečnika 10 ili 12 milimetara, morala je upravo takva da bude ugrađena- ističe on.

Trenutak svečanosti i dodele priznanja zaslužnim radnicima „Izgradnje“
Petrović smatra da se kvalitet tadašnje gradnje može prepoznati i danas. Veruje da bi se mnogi saglasili sa njegovom ocenom da je „bolje kupiti stan u Benskoj bari, u zgradi građenoj sedamdesetih ili osamdesetih godina, nego u nekoj novoj zgradi u kojoj se gradi brzo, za kratko vreme, pa beton ne stigne da sazri i dobije potrebna svojstva“.
Pored „Izgradnje“, u Šapcu su postojala još dva manja preduzeća koja su se bavila gradnjom-„Zanatservis“ i „Proleter“.

Radnici ispred završenih stambenih zgrada – jedan od vidljivih tragova njihovog rada u Šapcu
Ona su se najpre udružila i njihovim spajanjem nastao je „Građevinar“, koji je „Izgradnja“ preuzela 1974. godine, zajedno sa radnicima i građevinskom operativom. Kasnije je, u skladu sa Zakonom o udruženom radu iz 1976. godine, preduzeće organizovano kroz radne organizacije i njihove podjedinice. Uprava se nalazila u Pop Lukinoj ulici, baza na Dumači, a imali su i gradilišta.U tom sistemu poslovala je i Gordanina obračunska služba.

Zajednička fotografija zaposlenih sa jednog od okupljanja kolektiva
-To je bilo u OUR-u „Operativa“, odnosno u građevinskoj operativi. Pored njega, postojali su OUR društvenog standarda, zatim zanatski OUR i mehanizacija. Sve je bilo tako organizovano i bilo nas je mnogo- seća se Gordana.
Za sva gradilišta, pogone i radne celine postojala je i velika administrativna služba. Gordana je bila zadužena za obračun zarada jedne od tri grupe režijskih radnika, a kasnije je prešla u knjigovodstvo. I njen suprug Dragan Mićić radio je u „Izgradnji“. Jedno vreme bio je u komercijali, potom je prešao u fabriku betona, gde je najduže radio kao magacioner. U preduzeću je proveo 33 godine.

Radne obaveze i druženje – dve strane života u nekadašnjoj „Izgradnji“
Mehanizmi odlučivanja i radnička druženja
-„Izgradnja“ je imala i sopstvene mehanizme odlučivanja. Na zborovima radnika raspravljalo se o izgradnji objekata i uslovima pod kojima će se raditi, dok je radnički savet odlučivao o tekućim pitanjima. U njemu su predstavnike imale različite grupe zaposlenih- zanatlije, tesari, armirači, rukovodioci i inženjeri, uz prisustvo pravne službe. Imali su i svoj časopis „Izgradnja“, u kojem su beležene aktuelnosti iz preduzeća, poput podataka koji je objekat podignut, šta je planirano, posete političara, druženja i radničke sportske igre- kaže Petrović.

Kolege na proslavi, u vremenu kada je preduzeće okupljalo veliki broj zaposlenih
Istražujući svakodnevicu radnika, upoznao je neke koji su tamo proveli radni vek. Petrović pominje nadimke, šale i dogodovštine među zaposlenima, kao i činjenicu da su žene bile prisutne i na rukovodećim mestima, iako su na samim gradilištima, u izvođenju radova, pretežno radili muškarci.
-Najveći deo zaposlenih činili su muškarci koji su radili na terenu. Jedni drugima su pravili zvrčke, svi su imali neke nadimke i retko ko je koga poznavao samo po imenu. Bilo je tu raznih šala i dosetki- kaže on.

Deo kolektiva „Izgradnje“ na zajedničkom druženju
Petrović se seća i jedne neobične prakse. Kada su 1994. godine radili na popravci krova, nisu hteli da se popnu dok se ne prekrste. Sam je to povezao sa opasnošću posla i strahom sa kojim su se radnici suočavali na gradilištu.
Gordana preduzeće pamti i po druženjima članova kolektiva. Sindikat je organizovao putovanja, a kolege su se okupljale i van radnog vremena.
-Iz tog perioda ostala su mi lepa sećanja na druženja. Za Osmi mart smo sa sindikatom putovali u Sarajevo, Kladovo i druga mesta. Imali smo proslave, družili smo se, kolege su odlazile jedni kod drugih. Verujte, to nam danas nedostaje- kaže ona.

Susreti i proslave bili su prilika da se okupe radnici različitih službi i gradilišta.
Porodice u neizvesnosti
Takav život postepeno je ustupao mesto godinama neizvesnosti. Prema Petrovićevim rečima, problemi su počeli 1991. i 1992. godine, sa ratovima i inflacijom, kada se smanjivao obim poslova.
-Posle svega toga usledio je još jedan udarac – bombardovanje. „Izgradnja“ je imala svoje mašine i svoju operativu koja je upotrebljena za potrebe Jugoslovenske narodne armije. Zatim su počele promene zakonskih osnova poslovanja i ukidanje društvene svojine. Formirana su akcionarska društva i posle bombardovanja usledio je nagli pad- objašnjava Petrović.

Uspomena na kolege i godine provedene u velikom građevinskom preduzeću
Inflacija i nemogućnost naplate potraživanja pogađale su i preduzeća sa kojima je „Izgradnja“ sarađivala. Kao primer Petrović navodi „Namu“, koja je prestala da radi. Robu su kupci uzimali na odloženo plaćanje, a do trenutka naplate novac je gubio vrednost. Slično se dešavalo i u građevinskom preduzeću- zarađeno nije moglo da se naplati u iznosu koji bi pokrio uloženi rad i materijal.

Radnici „Izgradnje“ na jednom od svečanih okupljanja
-Nisu mogli da ostvare svoja potraživanja ili bi, u trenutku kada ih naplate, novac već izgubio nominalnu vrednost u odnosu na ono što su uložili. Praktično, nisu mogli da ostanu konkurentni- napominje Petrović.
Kriza se u svakodnevnom životu zaposlenih najpre osetila kroz sve manje posla i kašnjenje zarada. Gordana pamti da su ranije isplate bile petnaestog ili dvadeset petog u mesecu, a zatim su počela odlaganja i smanjivanje vrednosti boda.

Zajednički trenuci koji svedoče o bliskosti i pripadnosti kolektivu
-Najpre su počele da kasne zarade, a zatim su se smanjivali i iznosi, odnosno vrednost boda. Sve se to osećalo. Među zaposlenima je raslo nestrpljenje i netrpeljivost, naročito među rukovodiocima. Počela su prepucavanja i svašta smo doživljavali. O povećanju ličnog dohotka više nije bilo ni govora. Samo smo se molili Bogu da uopšte primimo neku platu. Sada više ne mogu da se setim koliko dugo nismo primili ni dinara, ali bio je to dug period- seća se ona.

Proslava u krugu zaposlenih – deo korporativnog i društvenog života „Izgradnje“
Njen suprug je u međuvremenu otišao na neplaćeno odsustvo, a zatim se dve godine nije vratio u preduzeće. Nastavio je da radi privatno, koristeći zanat i saradnju sa inženjerima. Zbog toga je porodica lakše podnela krizu nego domaćinstva u kojima su oba supružnika i dalje zavisila od zarada u „Izgradnji“.
-Moj suprug je imao zanat i mnogo je radio privatno, tako da smo bili u nešto povoljnijoj situaciji. Međutim, koleginice čiji su muževi i dalje radili u „Izgradnji“ bile su u mnogo težem položaju- kaže Gordana.

Deo kolektiva koji je ostavio svoj trag u izgradnji Šapca
U preduzeću su se nizali štrajkovi i rasprave. Gordana se seća prvog štrajka, mada više ne može da se seti njegovog tačnog povoda. Radnici su izašli iz kancelarija i krenuli prema gradu.
-Iskreno, ni danas ne znam zašto smo tačno išli da štrajkujemo. Izašli smo iz kancelarija i svi smo krenuli prema gradu. Odveli su nas u Dom sindikata, gde smo sedeli. Čini mi se da je u tom štrajku bila i „Šapčanka“, ali više ne znam da li su se oni pridružili nama ili mi njima- priča ona.

Radnici na okupu, sa priznanjima za trud i doprinos radu preduzeća
Posebno pamti period prinudne uprave. Bila je zima, u kancelarijama hladno, a posla gotovo da nije bilo. U neizvesnosti šta će biti sa preduzećem i zaposlenima, čekala je dolazak ljudi koji je trebalo da preuzmu upravljanje.
-Jednom sam sela na električnu peć da se zagrejem, toliko mi je bilo hladno. U kancelariji se razgovaralo o tome šta će biti sa preduzećem i zaposlenima. Dolazili su ljudi, vodile su se rasprave, a ja sam govorila: „Da mi je samo da dođe, pa da vidim šta će biti!“ Kolega mi je tada odgovorio: „Znaš li šta će, Goco, biti? Nećeš ti smeti da sediš na peći ako ovaj dođe“- dodala je.
Hronologija propadanja
Propadanje preduzeća ubrzo je dobilo i formalnopravni oblik. Stečajni postupak nad Građevinskim društvenim preduzećem „Izgradnja“ iz Šapca otvoren je 4. jula 2003. godine pred Trgovinskim sudom u Valjevu, a bankrot proglašen 2. februara 2005. Paket imovine „Izgradnje“ prodat je 27. marta 2006. godine na javnom nadmetanju, a kupac je bila „Kompanija Jovanović“ d.o.o. iz Šapca, koja je ponudila 41.849.626 dinara. Nakon nekoliko neuspešnih licitacija, 12. januara 2007. godine prodata je i „Izgradnja“ kao pravno lice, takođe šabačkom preduzeću „Jovanović“, za 2.100.000 dinara. Trgovinski sud u Valjevu doneo je 18. juna 2007. godine odluku o konačnoj raspodeli stečajne imovine, a stečajni postupak zaključen je 31. decembra iste godine.

Hotel „Sloboda“ bio je jedno od mesta okupljanja i svečanosti zaposlenih u „Izgradnji“
Petrović pojašnjava kako su u stečaju obračunavane isplate potraživanja radnika.
-Ako je „Izgradnja“ nekom radniku dugovala 100.000 dinara, a u stečajnoj masi nije bilo toliko novca, isplaćivalo mu se, recimo, 70 ili 50 odsto tog iznosa. Na kraju, iz platnih spiskova vidi se da su isplate bile linearne, u visini približno minimalne zarade. Većina zaposlenih je dobila isti iznos za isplatu ličnog dohotka- navodi.
Prodaja betonske baze na Dumači mu je posebno upečatljiva kada je upoređivao vrednost onoga što je preduzeće proizvodilo sa vrednošću same baze.

Proslava u hotelu „Sloboda“ – trenuci za pamćenje iz života nekadašnjeg kolektiva
-Ono što me uvek čudi jeste to što je „Izgradnja“, u trenutku kada je pokrenut postupak otvaranja stečaja, odnosno kada je prodata, imala više kapitala u proizvodima nego u bazi na Dumači- kaže Petrović.
Među objektima koji su ostali nedovršeni bila je i „Navipova zgrada“, čija je gradnja počela početkom devedesetih. Petrović objašnjava da su pojedini kupci još pre završetka objekta uplatili stanove ili poslovne prostore, pa je njihovo namirenje kasnije bilo predmet sudskih sporova. Zgradu je, kako kaže, kasnije dovršio Auto centar „Petrović“, a pitanje dela prostora rešeno je nagodbom sa Fondom građevinskog zemljišta- Fond je ustupio objekat pored hotela „Sloboda“, a zauzvrat dobio deo prostora u „Navipovoj“ zgradi.
Radni vek posle „Izgradnje“
Gordana je u preduzeću ostala do kraja. Kada je „Izgradnja“ prestala da radi, prijavila se na evidenciju Nacionalne službe za zapošljavanje, ali je posle dva ili tri dana pozvana da radi u stečaju.
-Ostala sam do samog kraja u preduzeću. Kada se „Izgradnja“ raspala, otišla sam u Zavod za zapošljavanje. Tamo sam bila dva-tri dana, a onda su me pozvali da radim u stečaju. Stečaj je trajao tri-četiri godine- kaže ona.
Posle ukupno 29 godina u „Izgradnji“, Gordana je još trinaest godina radila u privatnoj firmi „Evrolek“, takođe u knjigovodstvu. Tamo je obavljala kadrovske i finansijske poslove, obračun zarada, odlazila u banku i predavala pazar. U „Izgradnji“ je, kaže, svaka radnica imala svoj referat, dok je u privatnoj firmi obavljala više različitih poslova do odlaska u penziju.

Iza svake podignute zgrade stajali su njihov rad, znanje i zajedništvo
Petrović je o stambenoj izgradnji saznavao na osnovu dokumentacije, ali i kroz razgovore sa ljudima koji i danas dolaze u Arhiv. „Zorka“ je imala sopstveni fond za stambenu izgradnju i od „Izgradnje“ naručivala čitave objekte ili kupovala deset do petnaest stanova za svoje zaposlene. I radnici „Izgradnje“ dobijali su stanove na osnovu rang-lista, uz izdvajanja za samodoprinos.
-Na Dan „Izgradnje“ uručivani su im ključevi i organizovana je svečanost. Na fotografijama do kojih sam došao vidi se da su organizovali proslave „Osmog marta“ i Nove godine. U početku su ih priređivali kod sebe, kasnije u menzi, a potom su proslave organizovane u hotelu „Sloboda“- priča Petrović.

Kada bi dobili ključeve, radnici faktički nisu bili vlasnici, već samo korisnici tog stambenog prostora. Posle donošenja Zakona o stanovanju 1992. godine i revalorizacije, pojedini stanovi su početkom devedesetih otkupljivani za svega oko stotinu maraka.
Dokumentacija koja čuva tragove
Petrović je na osnovu dokumentacije koju je svaki inženjer rukovodilac izgradnjom jednog građevinskog objekta, po završetku radova i tehničkog prijema predavao Arhivu, ustanovio mnogo o načinu gradnje.
-Zbog toga je kod nas sačuvano oko 95 odsto dokumentacije o objektima koje je radila „Izgradnja“. Iz „Izgradnje“ imamo 827 arhivskih kutija, kao i oko 120 dužnih metara arhivske građe. Arhiv je prvi put preuzeo njihovu dokumentaciju 1982. ili 1983. godine. U međuvremenu je stručna služba Arhiva obavila sređivanje građe. Jedan deo dokumentacije preuzeli smo do 1974. i 1975. godine, dok je ostatak bio sređen i čuvao se u preduzeću. Kada je 2007. godine zaključen stečajni postupak, Arhiv je preuzeo kompletnu dokumentaciju. Ona je sačuvana zato što je već bila sređena i smeštena u arhivske kutije- navodi on.

Jedna generacija graditelja „Izgradnje“ izradila je najznačajnije objekte u gradu
Ljudi i danas dolaze u Arhiv da provere koji su zidovi u njihovim stanovima noseći, da pronađu dokumentaciju o otkupu stanova ili da dokažu radni staž kada podaci nedostaju u evidenciji Fonda PIO.
-Zahtevi bivših radnika za potvrde o zaposlenju su među najčešćima. Dešava se da u evidenciji nedostaje podatak ili da je pogrešno upisan matični broj, ime ili drugi lični podatak, pa arhivska dokumentacija postaje dokaz o godinama provedenim u preduzeću. Dolaze nam i oni koji imaju ugovore o otkupu stanova, kada im je potrebna dokumentacija za overu, kao i ljudi koji traže projekte pojedinih objekata, kako bi znali šta mogu da menjaju u stanovima- navodi Petrović.
Zgrada koja (ne) pamti i ljudi koji pamte
Pokušavao je da pronađe i fotografije radova i ljudi. Seća se da su, dok je preduzeće još postojalo, na zidovima bile izložene fotografije „Izgradnje“, ali kada je pripremao izložbu, u zgradi gotovo ništa nije zatekao. Ono što je ostalo bilo je rastureno i propalo. Obraćao se i inženjerima koji su rukovodili pojedinim gradilištima, nadajući se da su sačuvali fotografije sa posla. Ni kod njih nije pronašao građu koja bi pomogla da se oživi slika nekadašnjeg preduzeća.

Fotografije koje čuvaju sećanje na ljude, rad i vreme u kojem je „Izgradnja“ bila jedan od važnih oslonaca Šapca
Upravnu zgradu u Pop Lukinoj ulici video je tokom pripreme izložbe. I dalje je stajala iza kapije, zapuštena, sa ponekim komadom nameštaja unutra. Danas je na tom mestu kafana. Gordana, koja je u toj zgradi provodila radne dane, i dalje pogleda prema njoj kada prolazi ulicom. Posle toliko godina, stare fotografije vraćaju sećanja na ljude i događaje koji su nekada bili deo svakodnevice.
-„Izgradnja“ je mnogo značila za Šabac. Izgradili smo celo Trkalište, celu Bensku baru, Halu sportova, „Šećeranu“, „Semenarstvo“ i još mnogo toga. Posebno pamtim silose u Petlovači, gde je suprug radio. Radilo se kliznom oplatom, posao nije smeo da stane, pa su ljudi ostajali na gradilištu čitavu noć. Bilo je važno da se završi, bez obzira na to koliko je vremena trebalo- seća se Gordana.

Petrović se u Arhivu susreće sa ljudima koji su na različite načine bili deo „Izgradnje“. Neki traže dokumentaciju, drugi dolaze na izložbe, a mnogi u fotografijama i zapisima evociraju uspomene na radni vek. Jedan stariji posetilac izložbe posvećene tom preduzeću, nekadašnji radnik, ostavio mu je komentar koji pamti: „Dobro je da se neko i nas setio.“
Iz serijala „Fabrike koje pamte ljude“. Projekat je sufinansiran iz budžeta Grada Šapca. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva
