Distrikt
U fokusu

U iščekivanju mlade prođe život!

U Posavotamnavi skoro svako selo “muči muku” sa neženjama. Više je to njihova muka koju teško dele sa drugima. Samo u selu Kaona, gde živi 250 meštana, ima oko 40 neoženjenih mladića, koji uveliko gaze četvrtu deceniju. Više nemaju ni nadu da bi se nešto moglo promeniti. Žive u svojoj tišini. Ćute i kada bi pričali, jer nemaju sa kim. Nema ovde više ni straha od samoće, jer su se na nju navikli.
“Ja sam sinoć sa mojom majkom brojao i nabrojali smo 38 neoženjenih muškaraca starijih od 30 godina. Ima i onih koji su prešli šezdesetu, a ostali su sami. U svim ovim kućama što vidite iza mene su neoženjeni muškarci”, priča Slobodan Vasić, koji se na vreme oženio da ne bi dočekao ovakvu sudbinu.

Opusteli domovi (Foto: J. Gubelić)

Sudbina ili nešto drugo? Baš nju krive kada noć u Posavotamnavi ogluvi. Tu su rođeni i tu su ostali na svojoj zemlji. Zidali su kuće koje su danas gotovo prazne. Tako je u svakom sokaku ovog mirnog sela. Odaju ih napušteni i oronuli domovi. Sve što je danas živo u njima su ostruge i šiblje iznikli iz temelja kuća. Za neke još postoji šansa da sačuvaju ognjište, a za mnoge je kasno.
“Ima Čeda, Pera, Milomir i Miroslav, ima jedan prešao šezdeset godina. Sad je ovde bio jedan ispred prodavnice. Nema, gasi se selo. Sve nas je manje. Nema ni dece, ne rađa se više kao nekad. Nema svadbi, veselja”, priča Vera Rakić.

Neženje iz Kaone ( Foto: J. Gubelić)

Mnogo je razloga zbog kojih je ovakva slika. To znaju stariji. Prošlo je vreme ugovorenog braka, a sa kim bi i dogovarali kada su cure otišle u grad.
“Nisu mislili na vreme, šta drugo da kažem. Posle je prošlo vreme”, brani ih Gligorije Rakić.

Ostaju samo najstariji (Foto: J. Gubelić)

Prošlo je i za Sretena, koji je prešao pedesetu. On i brat žive sami u dvospratnici, a mlade niotkuda. Sve su stvorili za uživanje, ali nijedan brat nije se oženio. Jedan je zadužen za pripremu hrane, a na imanju rade obojica. Nedavno su sahranili i oca. Tek sada počinju da shvataju gde su pogrešili.
“Dok je i bila neka curica, nije se mislilo o tome. Mislili smo da izgradimo kuću, stvorimo bolje uslove. Sad kad imamo sve, za ženidbu je prošlo vreme. Kad se nisam oženio na vreme, sad je to teško. Brat ima četrdeset dve godine. Za njega možda i nije kasno, ali neću mu ja tražiti curu. Nek traži sam, ako hoće da se ženi”, priča Sreten, skroman i tih, žaleći za vremenima koja su prošla.

Ni kuća ne pomaže (Foto: J. Gubelić)

Neženje o razlozima nerado pričaju. Žive svoj život kojim nisu uvek zadovoljni, ali se ne žale. Devojke su odavde otišle, a oni ostali na zemlji. Cure iz susednih mesta ili varoši neće na selo, pa su neženjama sve manje šanse da nađu ženu.
“Trpeće gladna dan, a da ne radi. Takvih imaš puno. Onda neće one na selo. Na selu treba raditi. Sve je to danas naviklo da sedi. Na selu je teško, mora da se radi”, priča  Miroslava Jovanović.

Oronuli domovi (Foto: J . Gubelić)

Ostaju oni koji odavde nemaju gde. Tu im je zemlja i dom. Većina se bavi poljoprivredom. Obrađuju zemlju i gaje stoku. Do kuće imaju asfalt. Imaju struju i telefon. Imali bi gde i da se venčaju jer je u ovom selu čuveni manastir Kaona u kom se na večnu ljubav obećavaju parovi iz cele Srbije. Nažalost, ne i neženje iz Kaone.

Ne pomaže ni asfalt ni struja (Foto: J. Gubelić)

U centru sela je jedna prodavnica. To im je sve. Klupa i sto ispred dućana ovim mocima je mesto za druženje, priču, šalu, čašicu razgovora ili alkohola. Tako lakše podnose svoju sudbinu. A kakva je znaju samo oni. Ako su i svesni, nemoćni su da nešto promene.

 

Svideo vam se tekst?