Distrikt
Kultura

SAVRŠENSTVO NA ZEMLJI – MANASTIR LEP „KAO ONA”

Uz Manastir Kaona neraskidivo stoji metafora „raj na zemlji“. I zaista, nikoga neće ostaviti ravnodušnim – oni što dođu po mir u veri, i oni što tragaju za lepotom pod kapom nebeskom, u najlepšem manastiru Posavotamnave i cele zapadne Srbije naći će sve.

Manastir Kaona (Foto: Distrikt)

Kompleks manastira smešten je u opštini Vladimirci, u ataru istoimenog sela. Napadan i rušen više puta, ali uvek obnavljan, deleći sudbinu svoga naroda, danas predstavlja nepokretno kulturno dobro i spomenik kulture.

Ne ostavlja ravnodušnim (Foto: Distrikt)

A priča o njemu, prema verovanju, stara je 10 vekova – smatra se da je na mestu današnjeg manastira postojala crkva još u drugoj polovini 11. veka. 

Na više hektara oko manastira uređen je park, koji, zajedno sa prirodnim izvorom, jezerom i manastirskom šumom čine nesvakidašnju oazu zelenila, mira i duhovnosti. Ovde mobilni telefoni ostaju bez dometa, a poruke se šalju naviše.

Kapela – palionica sveća svetog đakona Avakuma (Foto: Distrikt)

Od nekoliko legendi o njegovom nastanku, najčuvenija je ona o Ikoniji, sestri Miloša Obilića.

 – Po jednom od predanja, pred Boj na Kosovu, Miloševe sestre Ikonija i Vida želele su da krenu sa njim. Kao brižan brat Miloš nije hteo da ih povede, i ostavio ih je kada su zaspale. Do njih je stigla tužna vest da je Miloš stradao na Kosovu, a sestra Ikonija, na mestu gde su ostale, podigla je Manasir Kaonu – priča etnolog i antropolog Suzana Lazarević.

Svakog jutra i večeri tri zvona pozivaju na molitvu (Foto: Distrikt)

Drugo predanje, pak govori o lepoti crkve:

– Poznato je verovanje da Miloš potiče sa Cera, a da je ovo mesto izabrao za podizanje crkve kako bi smestio sestru na sigurno. Neimarima je dao zadatak da naprave crkvu koja će biti lepa kao ona, i manastir nam zapravo priča koliko je sestra Miloša Obilića bila lepa – zaključuje Suzana Lazarević.

Iguman Filimon nasledio je prethodnike: igumana Teofila, Milutina i Arsenija (Foto: Distrikt)

Ono što se pouzdano zna je da su se tri čete vojnika iz Posavotamnave, Pocerja i Mačve sastale upravo na današnjem manastirskom izvoru, pričestile se i zajedno sa valjevskom vojskom otišle put Kosova.

– Veoma je moguće da je u 11. veku tu postojala crkva, pa su zbog toga izabrali ovo mesto da se pomole. Dotle su ih pratile žene, i kad su saznale za tužan ishod boja, za pokoj duše svojih najmilijih podigle su manastir – objašnjava arhimandrit Filimon Zeković, starešina manastira.

Manastirsko imanje prostire se na nekoliko hektara (Foto: Distrikt)

U pisanim dokumentima crkva se pominje prvi put 1548. godine. Kasniji popisi svedoče da je nastavila svoj život i po dolasku Turaka na ove prostore. O istoriji manastira saznalo se ponešto i na osnovu turske dokumentacije o poziciji manastirske šume, kojom je vraćen zemljišni posed oduzet u vreme restitucije.

Velika obnova manastira počela je sa ocem Teofilom 1962, godine (Foto: Distrikt)

Tokom Prvog srpskog ustanka, bratstvo i sam manastir dali su svoj doprinos u borbi protiv turskih osvajača. Crkva je bila opljačkana i zapaljena, a postojeći freskopis neprijatelji su uništili stružući ga kopljima. Pored toga što su kaluđeri manastira učestvovali u borbama, manastir je pretvoren u bolnicu, a glavna manastirska crkva u kasarnu, pa je u to doba služba obavljana u jednoj od soba konaka. Kasnije je ta soba postala kapela, posvećena Uspenju Presvete Bogorodice.

– Dok kosimo često naiđemo na krtičnjake i mravinjake, pa kada kosačica uništi mravinjak, mravi odmah vredno počnu da ga obnavljaju. Tako je bilo i u ovoj svetinji. Zajedno sa sveštenicima, monasima i vernim narodom Posavotamnave, manastir ne samo što je bio duhovno stecište ovoga kraja, nego i prva bolnica i škola. Dakle, zborno mesto ljudi koji su se pojili duhovnošću, verom, moralom. Mesto na koje su vekovima unazad dolazili naši preci – Java Justin, sveti vladika Nikolaj, patrijarh Pavle, i mnogi svetitelji – ističe arhimandrit Filimon.

Veliku ulogu u uređenju manastira imao je iguman Milutin Knežević, upokojeni vladika valjevski (Foto: Distrikt)

Jedini put manastir je na nekoliko godina zapusteo kada se svod crkve 1888. srušio. Današnja crkva podignuta je 1892. godine u neovizantijskom stilu.

– Kada je rađeno podno grejanje hrama devedesetih godina, nađeni su temelji prvobitne crkve. Na osnovu toga, arhitekta Peđa Ristić isprojektovao je kako je zapravo izgledao taj hram. Replika hrama nalazi se na manastirskom groblju, to je hram posvećen vaskrsenju Hristovom – kaže starešina Kaone.

Crkva napravljena 2011. godine prema uzoru na prvobitni hram (Foto: Distrikt)

U Prvom svetskom ratu spaljena je crkvena arhiva i odneta su dva zvona, a crkva je mnogo stradala. U sledećem velikom ratu ovde je bilo prihvatilište. Godine 1962. godine krenulo se u veliku fizičku i duhovnu obnovu svetinje, a danas je ovo muški manastir u kom se nalazi veoma vredna riznica.

– Bez obzira na turske paljevine, austrougarske i nemačke napade sačuvane su važne relikvije – duborez igumana hadži Ruvima Neškovića, krst koji je Karađorđe u svojim rukama nosio u ustancima. Čuva se i jedno od prvih štampanih jevanđelja u Moskvi, ručni filigranski radovi, kao i mineji štampani u 16. veku – navodi sveštenik.

Kao velika svetinja, čuva se delić moštiju Prepodobne majke Paraskeve (Foto: Distrikt)

Manastir Kaona je među vernicima čuven po relikviji koja se čuva ovde – deliću čudotvornih mošti Svete Petke, ali i mnogih drugih svetaca: svetog vladike Nikolaja, apostola Andreja, Nektarija Eginskog, svetih velikomučenica Varvare, Ekatarine, Anastasije i Hristine, svetih Kozme i Damjana, Jovana Zlatoustog, Vasilija Velikog. Manastir je čuven i po izradi fresaka i sveća od čistog voska, melema i lekovitih napitaka za poboljšanje imuniteta.

Sadašnja manastirska crkva posvećena je Svetom arhangelu Mihailu (Foto: Distrikt)

Ovde se krsti preko 200 meštana godišnje, ali kada je autentični hrišćanski obred  krštenja u pitanju, od ostalih manastira Kaonu  izdvaja prva krstionica podignuta u Srbiji 1986. godine.

– Potrebno je znati značaj krštenja – to nije individualni čin, nego stupanje u svetu zajednicu sa Hristom i drugim ljudima. Ovde se krštavaju često odrasli ljudi, u bazenu, potapanjem, kao nekada. Odatle životni put kreće putem hrama, svete liturgije i pričešća, i tako se prenosi dalje u svakodnevni život – priča sveštenik i ističe da je u  temelju krstionice svaki kamen donet sa nekog svetog mesta – iz Vatopeda, Kijeva, Moskve, Hilandara, Žiče, Petrove crkve u Rasu, gde je Sveti Sava kršten.

Krstionica po uzoru na ranohrišćanske (Foto: Distrikt)

Replika pećine Hristovog rođenja posebno je zanimljiva mališanima, koji ovde uče prvu i najvažniju životnu lekciju.

– Znamo da se Gospod rodio u Vitlejemu. Spasitelj čovečanstva utočište je našao među jaganjcima u pećini. Deci bude interesantno što je Hrist rođen na takvom mestu, što govori da je skromnost osnovna i početna hrišćanska vrlina. Na Badnje veče ovde se pali veliki badnjak, dođe puno dece da osete radost i mir Hristovog dolaska među ovaj svet – napominje.

Pećina Hristovog rođenja (Foto: Distrikt)

Manastirsko bratstvo danas čine samo dva kaluđera, a nekada je ovde živelo i stotinu ljudi. Obim posla je isti, pomoć je sve teže naći, ali bez obzira na okolnosti, zvona redovno zvone, a sveta liturgija ne izostaje.

– Ljudi kažu lepo je pokošeno, ima mnogo cveća, ja kažem da je sve to spolja, važno je ono što se unutra dešava. Ako u lepo okrečenoj školi niko ne uči, onda to nema smisla. Poenta je da se božje ime priziva sa ovog mesta, gde će ljudi crpeti blagodat. Manastir predstavlja viziju nebeskog raja na zemlji, kroz sveto bogosluženje, sklad, mir i ljubav između ljudi – kaže arhimandrit Filimon.

Deca uče lekciju o skromnosti (Foto: Distrikt)

Da su nepredvidivi putevi Gospodnji dokaz je ikonostas u duborezu, koji je radio otac Dorotej, Šveđanin iz Getenburga. Od oca protestantskog sveštenika, nekada i sam protestant, ovde je zavoleo pravoslavlje, zamonašio se, a danas je iguman pravoslavnog manastira pokraj rodnog mesta u Eparhiji britansko-skandinavskoj.

Freskoslikarstvo je novijeg datuma (Foto: Distrikt)

Dva puta godišnje ovde se organizuje dobrovoljno davanje krvi, kao i takmičenje dece u pecanju na manastirskom jezeru. Preduslov je da dođu na jutarnju službu i nešto nauče.

– Često dolaze i ekskurzije i da se primetiti razlika između dece koja osećaju zašto su tu i onih drugih – nervozni, nestrpljivi, u histeriji, nemaju pažnje da porazgovaraju, saslušaju, da budu na molitvi. Kada dođu iz manjih i mirnijih krajeva, i oni su mirni i tihi, idu dvoje po dvoje, slušaju šta im se govori. Nadamo se da je svaka reč koju čuju ovde, posejana u njima kao seme, pa će kad-tad doći i rod – poručuje arhimandrit Filimon.

Bogata flora i fauna (Foto: Distrikt)

Dogodine slaviće se velikih i važnih 630 godina od osnivanja manastira, u kom reči arhimandrita Filimona sažimaju suštinu sve njegove lepote i vrednosti – onaj ko želi i ume, ovde će pronaći mir i poneti ga dalje sa sobom.

Iz serijala NASLEĐE POSAVOTAMNAVE. Projekat je sufinansiran iz budžeta Opštine Vladimirci. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Svideo vam se tekst?