Obeležavanje Sretenja, sećanje na podizanje Prvog srpskog ustanka i donošenje prvog srpskog ustava, pripadaju, svakako, Mišaru, predgrađu Šapca, gde se i odigrao slavni deo istorije. To je bila, posle Kosova, najveća bitka između Srba i Turaka, i najznačajnija pobeda u Prvom srpskom ustanku, koja je označila vojnu, političku i psihološku prekretnicu. Tom bitkom iz Prvog srpskog ustanka naši preci do temelja su uzdrmali Osmansku imperiju. U čast ove značajne pobede, u selu Mišar je podignut spomenik Karađorđu i mišarskim junacima, u neposrednoj blizini mesta gde se odigrala bitka. Najbolji izveštaj o svemu tome dala je pesma narodnog pevača Filipa Višnjića.
Pesma Boj na Mišaru upućuje svojim naslovom na glavnu temu pesme: boj na Mišaru, jedna od najslavnijih pobeda srpske vojske u Prvom srpskom ustanku. Počinje pojavljivanjem gavranova kao glasnika nesreće. Oni donose Kulinovoj kadi vest o porazu turske vojske na Mišaru i smrti bana Kulina. Između Kulinove kade i gavranova vodi se dug dijalog. Gavranovi pričaju o herojskoj borbi srpskih ustanika protiv mnogobrojne turske vojske. U toj borbi je poginulo mnogo turskih poglavara. Takve loše vesti su rastužile Kulinovu kadu. Ona proklinje Crnog Đorđa i srpske ustanike i od velike žalosti umire.
Boj na Mišaru
Polećela dva vrana gavrana,
Sa Mišara polja širokoga
A od Šapca grada bijeloga,
Krvavijeh kljuna do očiju,
I krvavih nogu do koljena.
Prelećeše svu bogatu Mačvu,
Valovitu Drinu prebrodiše,
I čestitu Bosnu prejezdiše,
Te padoše na krajinu ljutu,
Baš u Vakup prokletu palanku,
A na kulu Kulin-kapetana;
Kako pa’še, oba zagraktaše.
Tu izlazi kada Kulinova,
Izlazila, te je govorila:
Ja dva vrana, dva po Bogu brata!
Jeste l’ skoro od donje krajine,
Od Mišara polja širokoga
A od Šapca grada bijeloga?
Jeste l’ vid’li mlogu Tursku vojsku
Oko Šapca grada bijeloga
I u vojsci Turske poglavice?
Jeste l’ vid’li moga gospodara,
Gospodara Kulin – kapetana,
Koj’ je glava nad sto hiljad’ vojske,
I koji se caru zatekao,
Da ć’ Srbiju zemlju umiriti
I od raje pokupit’ harače;
Da će Crnog Đorđa uvatiti
I živa ga caru opremiti;
I da ć’ isjeć’ Srpske poglavice,
Koj’ su kavgu najpre zametnuli?
Je li Đorđa caru opravio?
Je l’ Jakova na kolac nabio?
Je li Luku živa ogulio?
Je l’ Cincara na vatri ispek’o?
Je l’ Čupića sabljom posjekao?
Je l’ Miloša s konjma istrgao?
Je l’ Srbiju zemlju umirio?
Ide li mi Kulin – kapetane?
Vodi l’ vojsku od Bosne ponosne?
Ide li mi, hoće l’ skoro doći?
Ne goni li Mačvanskijeh krava?
Ne vodi li Srpskijeh robinja,
Koje bi me vjerno poslužile?
Kaž’te mene, kad će Kulin doći?
Kad će doći, da se njemu nadam?
Al’ besjede dvije tice vrane:
Oj gospođo, Kulinova ljubo!
Radi bismo dobre kazat’ glase,
Ne možemo, već kakono jeste:
Mi smo skoro od donje krajine
A od Šapca grada bijeloga
Sa Mišara polja širokoga,
Viđeli smo mlogu Tursku vojsku
Oko Šapca grada bijeloga,
I u vojsci Turske poglavice,
I vid’li smo tvoga gospodara,
Gospodara Kulin – kapetana,
I vid’li smo Crnoga Đorđija
U Mišaru polju širokome;
U Đorđija petn’est hiljad’ Srba,
A u tvoga Kulin – kapetana,
U njeg’ bješe sto hiljad’ Turaka.
Tu smo bili, očima gledali,
Kad se dvije udariše vojske
U Mišaru polju širokome,
Jedno Srpska, a drugo je Turska;
Pred Turskom je Kulin – kapetane,
A pred Srpskom Petroviću Đorđe;
Srpska vojska Tursku nadvladala.
Pogibe ti Kulin – kapetane,
Pogubi ga Petroviću Đorđe;
S njim pogibe trideset hiljad’ Turak’;
Izgiboše Turske poglavice,
Po izboru bolji od boljega,
Od čestite Bosne kamenite.
Niti ide Kulin – kapetane,
Niti ide, niti će ti doći,
Nit’ se nadaj, niti ga pogledaj,
Rani sina, pak šalji na vojsku;
Srbija se umirit’ ne može.
Kad to začu Kulinova kada,
Ona ciknu kako ljuta guja,
Pa kaduna ’vako govorila:
Jao vrani, da zla toga glasa!
Još mi kaž’te, dva po Bogu brata!
Kad ste bili, očima gledali,
Znate li još kog po imenu
Poglavara, koj’ je poginuo,
Od čestite Bosne kamenite?
Govore joj dvije tice vrane:
Znamo svakog, gospo Kulinova,
Svakog znamo, i kazat’ hoćemo
Poglavara svakog po imenu,
I ko ih je, kado, pogubio:
Pogibe ti Memed – kapetane
Od Zvornika grada bijeloga,
Pogubi ga Miloš od Pocerja:
Pak pogibe paša Sinan – paša
Iz Goražda sa Hercegovine,
Pogubi ga Lazarević Luko;
Pogibe ti Mula Sarajlija,
Pogubi ga Čupić kod Drenovca;
Pogibe ti Asan Beširević
U Kitogu lugu zelenome,
Pogubi ga pope Smiljaniću;
Pogibe ti Derventski kapetan,
Pogubi ga Valjevac Jakove,
Na Dobravi ods’ječe mu glavu.
Nešto Turak na Savu udari,
Na dobrijem konjma preploviše,
Utekoše u zemlju Njemačku,
Kami majci da uteći mogu!
Začuo ih vitez Cincar Janko,
I začuo Lazare Mutape,
Pripasaše svijetlo oružje,
Prijeđoše u zemlju Njemačku,
Pak po tragu poćeraše Turke;
Stigoše ih na prvom konaku,
Baš na ušću kid vode Bosuta.
Istom Turci na konak odjali,
U Bosutu pred bijelom krčmom,
Ali Cincar iz kraja povika:
Stani, Ture! nijesi uteklo.
S druge strane Mutap povikao.
Kad to začu Ostroč – kapetane,
Ludo d’jete, odmah se prepade,
Adži – Mosto na mah obumrije;
Tu doleće Cincar sa Mutapom,
Mutap Mostu odsiječe glavu,
Cincar Janko Ostroč – kapetanu;
Uteče im od Gradačca Dedo:
A ni on im ne bi utekao,
Al’ u Deda mlogo prijatelja,
Pa ga sakri Njemačka gospoda.
Kad zgubiše Ostroč – kapetana,
Tu Srbini kako mrki vuci
Od njih pusto oduzeše blago,
I dobre im konje povataše,
A njih jadne u Savu baciše,
I ovako Savi govoriše:
Savo vodo valovita, ladna!
Žderi, Savo, naše dušmanine.
Posjekoše Ostroč – kapetana
U Njemačkoj pred bijelom krčmom,
Ne stide se cara ni ćesara.
Kad to začu Kulinova kada,
Ljuto cvili, do Boga se čuje,
Jadikuje kano kukavica,
A prevrće kako lastavica;
Pa ovako proklinjati stade:
Bjeo Šapcu, ne bijelio se,
Već u živoj vatri izgorjeo!
Jer kod tebe Turci izgiboše.
Crni Đorđe, da te Bog ubije!
Od kako si ti zakrajinio,
Mlogo ti si majku ucv’jelio,
A ljubovcu u rod opremio,
I sestricu u crno zavio:
I mene si jadnu ucv’jelio,
Jer mi zgubi moga gospodara,
Gospodara Kulin kapetana.
Pope Luko, rana dopadnuo!
Jer pogubi pašu Sinan – pašu,
Koji znade Bosnu sjetovati?
O Milošu, puška te ubila;
Jer pogubi Memed – kapetana,
Kojino je bio desno krilo
C’jele Bosne i njene krajine?
O jakove, da te Bog ubije!
Tvoji dvori pusti ostanuli!
Jer pogubi Dervent – kapetana?
O Čupiću, žalosti doček’o!
Jer pogubi mulu Sarajevskog,
Koji znade i caru suditi?
O Kitože, ne zelenio se!
Smiljaniću, ne veselio se!
Jer pogubi Bešireva Asu,
Koga ljepšeg u svoj Bosni nema?
Ostade mu zlato isprošeno;
O Cincare, da te Bog ubije!
Malo jada po Turćiji radiš?
Ja šta tražiš po zemlji Njemačkoj?
Jer pogubi Ostroč – kapetana,
Ludo d’jete, jedinca u majke?
To govori Kulinova kada,
To govori, a s dušom se bori;
Dolje pade, gore ne ustade,
Već i ona crče od žalosti.
U ovoj pesmi oseća se velika nezadrživost narodne snage i revolucionarnog zanosa. Revolucionarni zamah kao vihor ruši sve prepreke ispred sebe. Taj polet daje narodu i ustanicima veliku snagu u borbi protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Narod je spreman za borbu protiv Turaka. Narodna epska pesma Boj na Mišaru se izdvaja jasnom porukom da je narod spreman da se bori za slobodu, bez obzira na žrtve koje mora da podnese.
