Distrikt
Društvo

Neraskidiva veza Šapca i njegovih Jevreja

Znajući koliki su trag šabački Jevreji ostavili u kulturnom, društvenom i ekonomskom prosperitetu grada, ne čudi što će naredni dani biti u znaku Izraela. Program „Dani izraelske kulture“ počeo je otvaranjem Muzeja šabačkih Jevreja u obnovljenoj zgradi stare sefardske sinagoge u Ulici Vlade Jovanovića, do čega je došlo zahvaljujući projektu „Eureka! Otkrili smo Šabac!“ finansiranom od strane Ministarstva kulture. Obeležavanje dana njihove kulture i odavanje počasti tragovima prošlosti, samo su neki od načina da se Šapčani oduže svojim jevrejskim prijateljima.

Poslednji tragovi Jevreja u sinagogi (Foto: J. Gubelić)

Jedan od njih je i Borko Avramović, verovatno poslednji šabački Jevrejin.
Borko Avramović i danas rado dolazi u Šabac. Zauvek će pamtiti 27. mart 1992. godine, kada su on i brat sa porodicama napustili ovaj grad i krenuli put Izraela. Bio je to odlazak poslednje dve jevrejske porodice čiji je predak Haim Avramović, kao oficir kraljevske vojske čudom preživeo zarobljeništvo u Nemačkoj. Ipak, ta veza sa Šapcem nikada nije prekinuta. Ovde su živeli, radili, sticali poznanstva, gradili prijateljstva.
– Ja sam vezan za Šabac. Supruga i ćerke su takođe vezane, a uspeo sam tu ljubav da prenesem i na unuke koji su se rodili tamo. Za njih je Srbija – Šabac. Kada smo moja supruga i ja imali jubilarnu godišnjicu braka, doneo sam prospekte i rekao joj da izabere gde želi da putuje. Kada ni posle deset dana nisam dobio odgovor, podsetio sam je da mora da se odluči, a ona je samo kratko rekla – želim u Šabac – priča Borko Avramović.
Šabac je razumeo Jevreje i kada drugi nisu. I u ratu i u miru. Razumeli su i oni njega. Borkov brat Zoran 1991. godine bio je mobilisan. U Hrvatskoj je i ranjen. Usledili su pozivi iz Izraela da tamo ide na lečenje, ali oni nisu želeli iz Šapca. Kada su rane zacelile, poslednji šabački Jevreji napustili su grad na Savi.

Jevrejsko groblje (Foto: J. Gubelić)

U Šapcu danas nema Jevreja, ali ima njihovih tragova. U drugoj polovini XIX veka, verovatno pod uticajem opštedruštvenih kretanja i jačanja kapitalističkih odnosa, veliki broj njih bio je ovde nastanjen. Prema popisu iz 1862. godine, pominju se trgovci Josif Almuli, Binjamin Mandil, Mošo Finci, Jakov Alkalaj, Konorta Boroh, Jakov Avramović, Mošo Avramović, Isak Levi, Nisim Alfandari, David Vinterštajn. Šapčani sa ponosom i danas ističu da su ovde stvarali Jevreji koji su zadužili čitavo srpsko društvo, poput lekara Avrama Josifa Vinavera, koji je prvi u Srbiji imao rendgen aparat, a za vreme Prvog svetskog rata lečio je naše vojnike u Valjevskoj bolnici. Njegov sin Stanislav bio je jedan od naših najznačajnijih pesnika i prevodilaca. Odavde potiču i pesnik Oskar Davičo, porodica Davida Albaharija, zatim lekari Bata Koen i Haim Ruso i mnogi drugi. Srbi mojsijevci, kako su ih zvali, bili su članovi Društva za pomoć deci, žene su bile učlanjene u Kolo srpskih sestara, a za počasnog člana Šabačkog pevačkog društva ,,Zanatlija“ proglašen je jevrejski industrijalac Žak Biti Jakov.
– Moj otac Dušan došao je iz sela Mrđenovac na zanat 1930. Prve dve godine bio je na zanatu u manufakturnoj radnji, da bi potom prešao kod Žaka B. Jakova, koji je u to vreme imao fabriku sapuna u Karađorđevoj ulici broj 32. Proizvoditi sapun u to vreme kada je on značio zlato, prosto je neverovatno. To je vreme nestašice, nemaštine i nehigijene, kada su ljudi prali veš i kosu sa ceđi. Pored peraćeg sapuna, Žak je u Šapcu prozvodio i mirišljave sapune. U Žakovim receptima, koje ja imam sačuvane, pominje se i sapun sa kokosom i drugim dodacima – priča Mile Miljković.

Priča o sećanju na sapundžiju (Foto: J.Gubelić)

Okupacija je uznemirila sve. Ipak, humanost je nadvladala strah. Te 1940. godine, kada je u Šabac iz Kladova pristiglo više od 1.000 jevrejskih izbeglica koje su zaustavljene na svom putu iz Nemačke, Čehoslovačke i Austrije ka Palestini, tadašnji gradonačelnik, doktor prava Miodrag Petrović, ponudio im je gostoprimstvo. Privremeno utočište našli su u starim mlinovima i kućama nekih od 16.000 stanovnika. Bezbrižnost je kratko trajala. U jesen 1941. nemački vojnici umorili su u bari Zasavici sve šabačke Jevreje, starosedeoce i pridošle iz Kladovskog transporta.
Jedini svedoci da su Jevreji živeli u gradu na Savi su jevrejsko groblje i zgrada sinagoge u Ulici Vlade Jovanovića. Taj objekat grad je otkupio i rekonstruisao uz pomoć Ministarstva kulture.
– Ovo je divna stvar. Kada uđem, osećam kako su moji preci ovde dolazili da se pomole. I ja ću rado dolaziti – kaže Borko Avramović.
Sledeći na redu da bude proglašen za kulturno dobro je stari mlin, nekada utočište jevrejskih emigranata iz Kladovskog transporta, za koji je pokrenuta inicijativa.

Svideo vam se tekst?