Distrikt
U fokusu

Igrom do kore hleba

Tog leta 2016. godine Slobodan i Mladen svaki dan su bili ispred stare Robne kuće. Musav i raščupan, u polovnoj plavoj majici, naslonjen na stub, na prostoru od jednog kvadratnog metra, tada jedanaestogodišnji Slobodan improvizovao je svoje radno mesto. Na kartonskoj kutiji od maminih cipela, tik ispred bosih i razderanih nogu svakog jutra postavio bi par narukvica, napravljenih od kineskih gumica. Čovek u telu dečaka, bojažljivo bi zaustavljao prolaznike, nudeći im neobične rukotvorine.
„Ove narukvice je uradila moja mama. Ona ih napravi, a brat i ja prodajemo. Tako zarađujemo za život. Cene su od 10 do 50 dinara. Dnevno možemo da zaradimo i do hiljadu dinara“, pričao mi je tada Slobodan.

Slobodan i Mladen (Foto: J. Gubelić)

Nespretni prsti, sa gumicama među njima, odavali su ga da se nije izigrao. Tada mu je bilo 11, a već je bio čovek. Sa porodicom je živio u centru grada, u skromnoj kućici, u ulici Vlade Jovanovića. Nemaština ga je dovela ovde, da preko letnjeg rasputa nešto zaradi.
„Sad smo završili školu. Ja peti, a brat treći razred. Čim smo završili, došli smo ovde da prodajemo narukvice. Kada ustanemo, ponesemo stolicu i dođemo ovde“, ispričao je ukratko svoj život Slobodan.
Iza njega izvirivao je devetogodišnji Mladen. Tek on je bio dete. Možda nesvestan da zarađuje za život, svoj zadatak odlično je razumeo. Dok sam razgovarala sa Slobodanom, on je opomenuo brata da mi ponudi narukvicu. Pokazivao mi je veštine i hvalio se kako zna karate, tekvondo i aikido. Bilo mi je dovoljno da shvatimo da su snalažljivi i vešti. Ne libe se posla, iako ih je život osudio da se rode u skromnoj kući, bez igde ičega. O životu uče na ulici, ali i u školi.
„ Ja sam vrlo dobar đak, a Mladen je dobar“, poveravao mi se Slobodan. Mada, ako je za novine, napišite da je Mladen vrlo dobar.

Ljudi u telu dečaka (Foto. J. Gubelić)

Možda i nije, ali je odličan za ovaj život, i ovo vreme u kojem su oni sa ispruženim rukama, par metara od njih, nemilosrdna konkurencija. Navalentni dok traže dinar i proklinju ako im prolaznici daju manje nego što su tražili. Besni su na one koji pokušavaju da prođu mimo njih. Nasrću kao lešinari na one koji su došli da se u tišini pomole Bogu. Ne daju tišini, niti Bogu da rade svoj posao.
Dečaci konkurenciju podnose u tišini. Ponekad, samo tihim glasom ponude par narukvica, sačinjenih od raznih boja. Kada prodaju, trče kod prodavačice sladoleda prekoputa. Troše svoj zarađeni novac. I sladoled je tada slađi, valjda i život.
Srela sam ih opet. Slobodan je bio ljut što sam napisala da je bio musav i raščupan. Čitao je tekst. Zna slova, razume suštinu. Obećala sam mu da ću napisati novi tekst. Nismo ništa sakrili, ni on ni ja. Raznobojni i vedri kao i njihove narukvice dečaci žele bolje i samo zbog toga su tu. A da li uspevaju, zavisi samo od naše volje.

 

Svideo vam se tekst?