Дистрикт
У фокусу

Humani Pantelija gradi sirotište

Na šumovitim padinama planine Cer, poznatoj po svojoj bogatoj prošlosti, odvajkada postoji selo Joševa. Za njega se pročulo u prvoj deceniji dvehiljadite godine kada je Pantelija Petrović  počeo podizati pravoslavnu bogomolju posvećenu carskoj porodici Romanov. Mnogi su se čudili ovoj ideji, a on, Pantelija iz Joševe, poštovalac prirode, knjiga i tradicije, želeo je da ovekoveči  ljubav srpskog i ruskog roda. Na očevom imanju, na 10 hektara, nikla je crkva posvećena ruskoj carskoj porodici.

Pantelija ispred crkve Romanovim (Foto: J. Gubelić )

Baš tu, na najlepšem proplanku gde se sudaraju vetrovi sa Cera i Iverka, dočekuje nas Pantelija. Radi i danas jer za njega nema praznika, ukoliko nije “crveno slovo”. Graditelj koji ne posustaje, vodi nas pored stare drvene kuće “šeperuše” sa vajatom i magazom, prema porodičnom domu urađenom po ugledu na stare srpske kuće. Ispred se ukazuje masivna građevina, nalik zamkovima srednjeg veka. To će biti budući dom za nevoljnike, siromahe, napuštene i odbačene.
“Pre neki dan bio sam u Beloj Crkvi u Domu zdravlja. Tamo sam video ženu koja je molila doktora da je zadrži koji dan na odeljenju jer ne sme da se vrati kući. Srce mi se cepalo. Ovo treba da bude dom za nju i njoj sličnima. Takvih je mnogo u Srbiji. Moja porodica to čini od kada znamo za sebe i ja želim da to nastavim. U prošlosti, pre Prvog svetskog rata moji su bili jako imućni pa su mnogi siromasi kod nas prihvatani. Kada smo materijalno osiromašili, nastavili smo sa tom misijom. Nas je bilo desetoro dece i dobro znam šta znači život u zajednici, kakva je plemenitost potrebna, solidarnost i briga za druge”, priča Pantelija.

Zgrada budućeg sirotišta (Foto: J. Gubelić)

Krajem devedesetih godina, kada su Srbiju zadesile nevolje, odlučio je počne gradnju crkve gde će se narod okupljati, a onda i da to bude ne samo duhovni centar, već mesto za uboge i siromašne. Tako je započeo gradnju sirotišta, na četiri nivoa, od 1600 metara kvadratnih. Sopstvena sredstva je ulagao, verujući da će ta ideja okupiti i druge ljude koji razumeju tuđe nevolje.
“Ideju su podžali mnogi, a onda se vest pročula do Australije, do velikog dobrotvora Slobodana Ćosića iz ovih krajeva. On nam je pomogao da nastavimo radove. Nedavno se upokojio i mi smo ga sahranili neposredno pored crkve. Radove smo nastavili, kako bi istrajali u ideji”, priča ovaj humanista.

Mesto za tišinu i molitvu (Foto. J. Gubelić)

Supruga Kristina i njihovih četvoro dece, od kojih su dvoje studenti, pomažu ocu. Održavaju voćnjake maline, kupine, višnje i šljive. Imaju stado ovaca, domaće životinje i seju organski kukuruz, heljdu i speltu od čega melju brašno u svojoj vodenici. Ovde je sve prirodno. Kao stvoreno za one koji su sputani bolešću i nemaštinom. Za neke je to prilika da rade i zarade, za druge da se samo prehrane, okrepe i oporavljeni krenu dalje.
“Sada su nam potrebni ljudi koji bi se uključili u završetak posla, da sredimo sobe, kuhinje, kupatila…Potrebna nam je pomoć i države i crkve. Nemoćni su briga svih nas, ali crkve pre svega, jer je ona izgubila socijalnu dimenziju, a nekada je svaka crkva imala sirotište”, priča Pantelija.
Nedaleko je ribnjak i objekat namenjen za smeštaj monaha koji bi pomagali ovu plemenitu ideju. Podržavaju ga braća sveštenici i sestra Ana, igumanija manastira Čekešina. Svake godine 17. jula na dan stradanja Romanovih ovde se služi velika liturgija za dušu ruske carske porodice, a hteli bi da pomognu i živima koji nemaju snage da to učine sami.

 

Свидео вам се текст?
Поделите текст са пријатељима