Ružica Arsenović iz Jalovika kod Vladimiraca proslavila je svoj stoti rođendan. Čitav vek je iza nje, a provela ga je radeći. Danas ima kćerku, sina, unuku i dvoje praunučadi i vrlo jednostavan recept za dug život.
Baka Ružica ovog februara zagazila je u drugi vek. I dok joj svi u čudu postavljaju isto pitanje – koliko ima godina, ona otresito odgovara.
– Sto! – zadovoljno izjavljuje Ružica Arsenović, koja je ove godine navršila 100 godina.
Rođena je 11. februara. Seća se da je to bila Zadušna nedelja, a kasnije je mnogo toga otišlo u zaborav, osim onog što je obeležilo njen život, a to je težak rad.
– Kako sam proživela?! Radila, kopala i brala kukuruze, žito, pre nisu bile mašine. Piliće, svinje hranila, kretala se. Bolje je raditi nego ležati – savetuje ova stogodišnjakinja.
Otac je živeo 68 godina, majka 60, priča. Sin Mileta, sa kojim živi, napunio je 74 godine. U familiji, kaže, ne pamti se da je neko doživeo tako duboku starost. Svi koje je znala u mladosti, uveliko su umrli.
– Tri brata, jetrve, pomrli su ima 30 godina i više. Oni nisu radili, ona je najviše radila. Nije lako ni brojati do 100, a kamoli živeti – šali se sin Mileta.
Muža je sahranila 1982. godine, pa je poslednje četiri decenije provela u samoći.
– On umro, ja ostala sa decom – kaže kroz setu.
U Jalovik je došla iz susednog sela Miokusa, po preporuci da u ovoj kući živi momak za ženidbu. Ovde je pronašla ljubav i proživela miran život, što savetuje i drugima.
-Morala sam ga voleti, čim sam se udala za njega, ali pre udaje nisam ga ni poznavala. Njegova sestra bila je kod nas udata, u mojoj familiji, upoznala nas je, svideo mi se, i eto. Posle smo dobili decu. Lepo smo živeli – seća se i dodaje da je za dug život sloga najvažnija.
-Nismo se svađali, nismo se sekirali, to nije dobro. Kad se lepo slažeš, i ne svađaš se, to ti je život – poručuje baka Ružica.
Nije pila ni pušila. Jela je ono što ima u bašti i što je sama odgajila.
– Luka, krastavaca, paradajza treba jesti, malo i mesa. Neko pile zakoljem.
Njen život obeležio je rad u zadruzi, na njivi, i u kući gde je gajila dvoje dece. Zato savetuje da se radi, ali ne uvek teški poslovi. Rad u kancelariji, lakši je, zaključuje, od kopanja na njivi, kako je ona prehranjivala sebe i porodicu.
Fotografije, nemi svedoci, govore da je u njenom životu bilo mesta za druženje, slave, proslave, familijarna okupljanja. Većine dešavanja se seća, kao da su se juče odigrala.
Za ovih sto godina ne seća se kada je išla lekaru. Dobro vidi, slabije čuje, a pritisak joj je kao da ima pedeset godina, a ne duplo više. Jedino su je pre dve godine noge izdale.
– Ne vodim je lekaru. Hvala Bogu, ništa je ne boli. Samo noge, ne može na njih i to je to. I kad je odvedem lekaru, samo joj izmere pritisak, kažu baba je zdrava. Slali je iz Vladimiraca u Šabac, bila je sat vremena, njima je interesantno što ima 100 godina. Doktorka i medicinska sestra ne daju joj da ide, grle je – priča Mileta, koji brine o njoj.
Smeta joj što ne može da se kreće kao ranije, ipak, volela bi da živi bar još dve godine. Za svaki slučaj, lična karta izdata je do 2052. godine, a valjalo bi je još koji put obići sa kamerom, jer od nje ima šta da se nauči.