Na Mišarskom polju kod sela Mišara, oko 6 km jugoistočno od Šapca, odigrao se u sredu, 1. avgusta po starom ili 13. avgusta po novom kalendaru 1806. godine, čuveni boj između srpskih ustanika sa Karađorđem na čelu i turske vojske iz Bosne, koju je predvodio Sulejman paša Skopljak i Kulin kapetan. To je bila posle Kosova najveća bitka između Srba i Turaka, i najznačajnija pobeda u Prvom srpskom ustanku, koja je označila vojnu, političku i psihološku prekretnicu. U čast ove značajne pobede u selu Mišaru je podignut spomenik Karađorđu i mišarskim junacima, u neposrednoj blizini mesta gde se odigrala bitka. Pored spomenika je i muzejska postavka Narodnog muzeja iz Šapca, posvećena ovom događaju.
Dvoglavi orao na spomeniku mišarskim junacima ( Foto: J. Gubelič )
Na mestu drvenog belega, Drinosavsko kolo jahača „Knez Mihailo“ iz Šapca je 3. avgusta. 1906. godine, povodom stogodišnjice velike pobede srpske vojske nad Turcima, podiglo spomenik Karađorđu i mišarskim junacima. Svečanost povodom otkrivanja spomenika, u subotu 8. septembra 1906. godine, bila je impozantna.
Spomenik na Mišaru ( Foto: J. Gubelić )
Spomenik Karađorđu i mišarskim junacima je u obliku okruglog stuba postavljenog na kvadratno postolje, koje leži na četvorostepenom širokom postamentu. Na vrhu spomenika stoji dvoglavi orao sa raširenim krilima koji simbolizuje pobedu srpske vojske. Orao je izrađen od bronze i obojen u belo a okrenut je Bosni. Spomenik je izrađen od sivog klesanog granita iz podrinjskog kamenoloma u Radalju, u kamenorezačkoj radnji Ljube Matića u Šapcu. Na spomeniku je ispisana posveta raspoređena s leva na desno na sve četiri strane: „Karađorđu i mišarskim junacima 1806 – 1906“ / „Drinosavsko kolo jahača – Knez Mihailo“ /„U ime zahvalnog potomstva“ / „O stogodišnjici mišarske bitke“.
Muzej sa stalnom postavkom ( Foto: J. Gubelić )
Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Valjeva 1996. godine pokrenuo je postupak da se spomenik na Mišaru stavi pod zaštitu zakona. Narodni muzej iz Šapca 1981. godine je uredio stalnu memorijalnu muzejsku postavku „Mišarska bitka“, koja je smeštena u tri odeljenja Doma kulture na Mišaru. Prvo odeljenje sadrži fotografije i dokumenta koji svedoče o stanju u Srbiji do izbijanja ustanka 1804. godine. Predmeti, oružje i odeća iz 1806. godine izloženi su u drugom odeljenju.
Stalna postavka u muzeju ( Foto: J. Gubelić )
U trećem delu izložbenog prostora koji je posvećen samoj bici, centralno mesto zauzima portret Karađorđa. Takođe, tu se nalaze portreti mačvanskih vojvoda, maketa mišarskog šanca i zastava iz I srpskog ustanka. Tokom proslave godišnjice Mišarske bitke 1990. godine srpskom naroduje vraćeno jedno dragoceno znamenje Mišarskog boja. Naime, posle skoro dva veka, vraćena je u šabački muzej „Mišarska zastava“, jedna od osam zastava koje je Krađorđu poklonio ruski car Aleksandar I.
Segment memorijalne postavku “Mišarska bitka“ ( Foto: J. Gubelić )
Višnjićeva pesma Boj na Mišaru upućuje svojim naslovom na glavnu temu pesme: boj na Mišaru, jedna od najslavnijih pobeda srpske vojske u Prvom srpskom ustanku. U sadržini pesme je bitka na Mišaru predočena u dva kazivanja gavrana – glasnika. Sadržina pesme skreće pažnju na još jednu paralelnu temu: bol i tuga žene čiji je muž poginuo u borbi sa srpskim ustanicima. U pesmi je dat slikovito lik Kulinove kade i istaknuto herojstvo srpskih ustanika u boju na Mišaru.
Mozaik, rad slikara Dragiše Marsenića ( Foto: J. Gubelić )
Pesma Boj na Mišaru počinje pojavljivanja gavranova kao glasnika nesreće. Oni donose Kulinovoj kadi vest o porazu turske vojske na Mišaru i smrti bana Kulina. Između Kulinove kade i gavranova vodi se dug dijalog. Gavranovi pričaju o herojskoj borbi srpskih ustanika protiv mnogobrojne turske vojke. U toj borbi je poginulo mnogo turskih poglavara. Takve loše vesti su rastužile Kulinovu kadu. Ona proklinje Crnog Đorđa i srpske ustanike i od velike žalosti umire.
Istorijski hrastovi u Trbušcu gde su se pričestili junaci ( Foto: J. Gubelić )
Boj na Mišaru
Polećela dva vrana gavrana,
Sa Mišara polja širokoga
A od Šapca grada bijeloga,
Krvavijeh kljuna do očiju,
I krvavih nogu do koljena.
Prelećeše svu bogatu Mačvu,
Valovitu Drinu prebrodiše,
I čestitu Bosnu prejezdiše,
Te padoše na krajinu ljutu,
Baš u Vakup prokletu palanku,
A na kulu Kulin-kapetana;
Kako pa’še, oba zagraktaše.
Tu izlazi kada Kulinova,
Izlazila, te je govorila:
Ja dva vrana, dva po Bogu brata!
Jeste l’ skoro od donje krajine,
Od Mišara polja širokoga
A od Šapca grada bijeloga?
Jeste l’ vid’li mlogu Tursku vojsku
Oko Šapca grada bijeloga
I u vojsci Turske poglavice?
Jeste l’ vid’li moga gospodara,
Gospodara Kulin – kapetana,
Koj’ je glava nad sto hiljad’ vojske,
I koji se caru zatekao,
Da ć’ Srbiju zemlju umiriti
I od raje pokupit’ harače;
Da će Crnog Đorđa uvatiti
I živa ga caru opremiti;
I da ć’ isjeć’ Srpske poglavice,
Koj’ su kavgu najpre zametnuli?
Je li Đorđa caru opravio?
Je l’ Jakova na kolac nabio?
Je li Luku živa ogulio?
Je l’ Cincara na vatri ispek’o?
Je l’ Čupića sabljom posjekao?
Je l’ Miloša s konjma istrgao?
Je l’ Srbiju zemlju umirio?
Ide li mi Kulin – kapetane?
Vodi l’ vojsku od Bosne ponosne?
Ide li mi, hoće l’ skoro doći?
Ne goni li Mačvanskijeh krava?
Ne vodi li Srpskijeh robinja,
Koje bi me vjerno poslužile?
Kaž’te mene, kad će Kulin doći?
Kad će doći, da se njemu nadam?
Al’ besjede dvije tice vrane:
Oj gospođo, Kulinova ljubo!
Radi bismo dobre kazat’ glase,
Ne možemo, već kakono jeste:
Mi smo skoro od donje krajine
A od Šapca grada bijeloga
Sa Mišara polja širokoga,
Viđeli smo mlogu Tursku vojsku
Oko Šapca grada bijeloga,
I u vojsci Turske poglavice,
I vid’li smo tvoga gospodara,
Gospodara Kulin – kapetana,
I vid’li smo Crnoga Đorđija
U Mišaru polju širokome;
U Đorđija petn’est hiljad’ Srba,
A u tvoga Kulin – kapetana,
U njeg’ bješe sto hiljad’ Turaka.
Tu smo bili, očima gledali,
Kad se dvije udariše vojske
U Mišaru polju širokome,
Jedno Srpska, a drugo je Turska;
Pred Turskom je Kulin – kapetane,
A pred Srpskom Petroviću Đorđe;
Srpska vojska Tursku nadvladala.
Pogibe ti Kulin – kapetane,
Pogubi ga Petroviću Đorđe;
S njim pogibe trideset hiljad’ Turak’;
Izgiboše Turske poglavice,
Po izboru bolji od boljega,
Od čestite Bosne kamenite.
Niti ide Kulin – kapetane,
Niti ide, niti će ti doći,
Nit’ se nadaj, niti ga pogledaj,
Rani sina, pak šalji na vojsku;
Srbija se umirit’ ne može.
Kad to začu Kulinova kada,
Ona ciknu kako ljuta guja,
Pa kaduna ’vako govorila:
Jao vrani, da zla toga glasa!
Još mi kaž’te, dva po Bogu brata!
Kad ste bili, očima gledali,
Znate li još kog po imenu
Poglavara, koj’ je poginuo,
Od čestite Bosne kamenite?
Govore joj dvije tice vrane:
Znamo svakog, gospo Kulinova,
Svakog znamo, i kazat’ hoćemo
Poglavara svakog po imenu,
I ko ih je, kado, pogubio:
Pogibe ti Memed – kapetane
Od Zvornika grada bijeloga,
Pogubi ga Miloš od Pocerja:
Pak pogibe paša Sinan – paša
Iz Goražda sa Hercegovine,
Pogubi ga Lazarević Luko;
Pogibe ti Mula Sarajlija,
Pogubi ga Čupić kod Drenovca;
Pogibe ti Asan Beširević
U Kitogu lugu zelenome,
Pogubi ga pope Smiljaniću;
Pogibe ti Derventski kapetan,
Pogubi ga Valjevac Jakove,
Na Dobravi ods’ječe mu glavu.
Nešto Turak na Savu udari,
Na dobrijem konjma preploviše,
Utekoše u zemlju Njemačku,
Kami majci da uteći mogu!
Začuo ih vitez Cincar Janko,
I začuo Lazare Mutape,
Pripasaše svijetlo oružje,
Prijeđoše u zemlju Njemačku,
Pak po tragu poćeraše Turke;
Stigoše ih na prvom konaku,
Baš na ušću kid vode Bosuta.
Istom Turci na konak odjali,
U Bosutu pred bijelom krčmom,
Ali Cincar iz kraja povika:
Stani, Ture! nijesi uteklo.
S druge strane Mutap povikao.
Kad to začu Ostroč – kapetane,
Ludo d’jete, odmah se prepade,
Adži – Mosto na mah obumrije;
Tu doleće Cincar sa Mutapom,
Mutap Mostu odsiječe glavu,
Cincar Janko Ostroč – kapetanu;
Uteče im od Gradačca Dedo:
A ni on im ne bi utekao,
Al’ u Deda mlogo prijatelja,
Pa ga sakri Njemačka gospoda.
Kad zgubiše Ostroč – kapetana,
Tu Srbini kako mrki vuci
Od njih pusto oduzeše blago,
I dobre im konje povataše,
A njih jadne u Savu baciše,
I ovako Savi govoriše:
Savo vodo valovita, ladna!
Žderi, Savo, naše dušmanine.
Posjekoše Ostroč – kapetana
U Njemačkoj pred bijelom krčmom,
Ne stide se cara ni ćesara.
Kad to začu Kulinova kada,
Ljuto cvili, do Boga se čuje,
Jadikuje kano kukavica,
A prevrće kako lastavica;
Pa ovako proklinjati stade:
Bjeo Šapcu, ne bijelio se,
Već u živoj vatri izgorjeo!
Jer kod tebe Turci izgiboše.
Crni Đorđe, da te Bog ubije!
Od kako si ti zakrajinio,
Mlogo ti si majku ucv’jelio,
A ljubovcu u rod opremio,
I sestricu u crno zavio:
I mene si jadnu ucv’jelio,
Jer mi zgubi moga gospodara,
Gospodara Kulin kapetana.
Pope Luko, rana dopadnuo!
Jer pogubi pašu Sinan – pašu,
Koji znade Bosnu sjetovati?
O Milošu, puška te ubila;
Jer pogubi Memed – kapetana,
Kojino je bio desno krilo
C’jele Bosne i njene krajine?
O jakove, da te Bog ubije!
Tvoji dvori pusti ostanuli!
Jer pogubi Dervent – kapetana?
O Čupiću, žalosti doček’o!
Jer pogubi mulu Sarajevskog,
Koji znade i caru suditi?
O Kitože, ne zelenio se!
Smiljaniću, ne veselio se!
Jer pogubi Bešireva Asu,
Koga ljepšeg u svoj Bosni nema?
Ostade mu zlato isprošeno;
O Cincare, da te Bog ubije!
Malo jada po Turćiji radiš?
Ja šta tražiš po zemlji Njemačkoj?
Jer pogubi Ostroč – kapetana,
Ludo d’jete, jedinca u majke?
To govori Kulinova kada,
To govori, a s dušom se bori;
Dolje pade, gore ne ustade,
Već i ona crče od žalosti.
U ovoj pesmi oseća se velika nezadrživost narodne snage i revolucionarnog zanosa. Revolucionarni zamah kao vihor ruši sve prepreke ispred sebe. Taj polet daje narodu i ustanicima veliku snagu u borbi protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Narod je spreman za borbu protiv Turaka. Narodna epska pesma Boj na Mišaru se izdvaja jasnom porukom da je narod spreman da se bori za slobodu bez obzira na žrtve koje mora da podnese.
Karađorđevi bunari ( Foto: J. Gubelić )
U mestu Mišar, gde je bilo poprište slavne bitke iz Prvog srpskog ustanka, postoje sačuvani bunari koji treba da putnika namernika podsete na slavno vreme i pobedu Karađorđevih ustanika.
