Distrikt
Društvo

Ruke koje su počistile ceo Šabac

Viđam je svake srede. Gotovo nepogrešivo, između drugog i trećeg sprata. Tu obično bude kada ostali svet kreće na posao. Njoj je radno vreme već počelo. Tako je bar poslednjih pet decenija.
Ali ima osmeh ni nalik drugima, kao da je baš juče dobila novu metlu i krpu. Ume da se raduje skromnim stvarima, sličnim njoj, Milici Stevanović. Njene ruke su počistile ceo Šabac. Čiste i danas.
„Ranije, dok sam bila u punoj snazi, ja ustanem u četiri i do pet dođem u kafić. Do osam završim pivaru i Nindžine kafiće. Kad to završim, onda idem da čistim zgrade“, priča Milica, šabačka čistačica.

Radi i na izmaku sedme decenije

Na izmaku je sedme decenije. Umori se dok prebira po glavi dugačak spisak kafića i zgrada koje je počistila. Umoran je i slušalac, razmiljajući koliko je to kvadrata prašine, fleka od pića, alkohola, mirisa duvana, zgaženih opušaka i vidljivih posledica noćnog života. Na zgužvanom licu ostao je trag, ali u očima volja da ne posustane.
„Da ti kažem, ja ceo život radim. Penzija je mala, oko četrnaest hiljada dinara. Ali, bolje je išta nego ništa. Mogla sam da nemam ništa. Kad sam prestala da radim u Kluzu, gde sam čistila jedanaest godina, ja sam sebi uplaćivala radni staž. Kad sam se penzionisala, nastavila sam da radim, i nije mi teško. Jel ti znaš kad trener trenira decu, do tada je u kondiciji, a kad prestane on je gotov!“, priča.
Voda u kofi na kraju dana bude mutna baš kao i njena Drina, kada se sjure vode sa bosanskih planina. Ta slika joj je poznata, kao i ona kada je zelena i bistra, oprana i čista. Netaknuta. Takvu je pamti. A onda je došla u Srbiju, udala se i počela novi život pored druge reke, u drugom gradu.

Čisti 50 godina i ne planira da prestane

„Eh, kad bi pričala svoj život, malo bi bio jedan roman. U tom braku dobila sam kćerku, ali smo se ubrzo razveli. Ona je ostala sa ocem, jer sam ja morala raditi. Mnogo sam propatila zbog toga. Znaš kako je kad ostaviš dete od dve i po godine. Posle ga sretneš na ulici, a ono beži od tebe”, priča sećajući se jednog od najtežih perioda u životu.
I to je prošlo. Posle dvanaset godina podstanarskog života, uspela je da kupi tri ara placa i napravi sebi „kućerak“. Ima za koga da „kući“ jer je dobila i dve unuke.
„Meni je Bog pomagao. Ne možeš ti živeti i napredovati ako nemaš njegov blagoslov. Džaba ti rad i posao ako nisi pošten pred Bogom. On to gleda i nagradi. Nije uvek bilo lako, ali sam se borila. Uvek sam se trudila da radim i zaradim. Cilj mi je bio da uradim lepo i brzo“, priča ova snažna žena.
Gde god je počinjala da radi, rado su je prihvatali. Tako je i danas. U Benskoj bari svi je pozdravljaju s poštovanjem.
U početku je odbijala da priča, žaleći se da nije ona za novine. Onda bi me zaustavljala i pitala: „Kad će izaći ono moje?“.
A ja sam znala da je baš njoj ovde mesto, vedroj, spokojnoj i iskrenoj, koja u sebi nosi čistotu čisteći sve ono što uprlja čovek. Još kad bi njena krpa i voda mogla da opere ono što se ne vidi, tada bi ovaj svet bio daleko sjajniji, kao i sva njegova lica i naličja.

Svideo vam se tekst?