Distrikt
Društvo

“PRIČA SE DA RUSI DOLAZE”

U okolinu Loznice doselilo se 30-ak porodica iz Rusije. Reč je uglavnom o intelektualcima koji su bežeći od zagrađenog vazduha i gužve u Moskvi, mir pronašli u ovom kraju.
U Srbiju se, prema podacima ruske agencije za statistiku Rostat, od 2014. godine doselilo ukupno 2.080 državljana Rusije. Dok je većina bežala od rata u Ukrajini iz pograničnih krajeva jer se više nisu osećali sigurno u svojoj domovini, pa su sklonište i mir pronašli ovde, neki su opet došli iz potpuno drugačijih razloga – osvojila ih je gotovo netaknuta priroda naših krajeva, sporiji životni tempo i gostoprimstvo ovdašnjih ljudi.

Vladimir i Evelina uživaju u svom novom domu (Foto: J. Gubelić)

U Podrinje i Rađevinu stigli su, i to ne jedna porodica već na desetine. Kada je Vladimir Suvorov politikolog, predložio supruzi Evelini Nesimovoj, sociologu po struci da napuste Rusiju, izbor je pao na Banju Koviljaču. Ovde su našli ono što im je falilo u Moskvi.
Četiri godine kasnije, njihov život stao je jednu reč: „Uživanje“!
I dok Srbi beže glavom bez obzira iz ovih krajeva, prodaju imovinu kako bi se odselili u obližnje gradove u potragu za poslom i srećnijim životom, ovi stranci nemaju ništa protiv boravka u malom mestu.
„Mirni smo, spokojni, ne primećujemo nikakvu agresiju, a videli smo je mnogo u Rusiji“, kaže Evelina.

Moskvu zamenili lozničkim krajem (Foto: J. Gubelić)

U Podrinje i Rađevinu stigli su, i to ne jedna porodica već na desetine. Kada je Vladimir Suvorov politikolog, predložio supruzi Evelini Nesimovoj, sociologu po struci da napuste Rusiju, izbor je pao na Banju Koviljaču. Ovde su našli ono što im je falilo u Moskvi.
Četiri godine kasnije, njihov život stao je jednu reč: „Uživanje“!
I dok Srbi beže glavom bez obzira iz ovih krajeva, prodaju imovinu kako bi se odselili u obližnje gradove u potragu za poslom i srećnijim životom, ovi stranci nemaju ništa protiv boravka u malom mestu.
„Mirni smo, spokojni, ne primećujemo nikakvu agresiju, a videli smo je mnogo u Rusiji“, kaže Evelina.

Uživaju i poznati ruski glumac i reditelj Nikita Lisjenko i supruga Elena Korolkova, koju Podrinje baš inspiriše da slika. Iako su stigli pre dva meseca, Nikita je već naučio da izrazi osećanja na srpskom.
„Sviđa nam se, sviđa nam se sve“, ponavlja on.

Ovde imaju mnoštvo prijatelja (Foto: J. Gubelić)

U Podrinje i Rađevinu stigli su, i to ne jedna porodica već na desetine. Kada je Vladimir Suvorov politikolog, predložio supruzi Evelini Nesimovoj, sociologu po struci da napuste Rusiju, izbor je pao na Banju Koviljaču. Ovde su našli ono što im je falilo u Moskvi.
Četiri godine kasnije, njihov život stao je jednu reč: „Uživanje“!
I dok Srbi beže glavom bez obzira iz ovih krajeva, prodaju imovinu kako bi se odselili u obližnje gradove u potragu za poslom i srećnijim životom, ovi stranci nemaju ništa protiv boravka u malom mestu.
„Mirni smo, spokojni, ne primećujemo nikakvu agresiju, a videli smo je mnogo u Rusiji“, kaže Evelina.

Uživaju i poznati ruski glumac i reditelj Nikita Lisjenko i supruga Elena Korolkova, koju Podrinje baš inspiriše da slika. Iako su stigli pre dva meseca, Nikita je već naučio da izrazi osećanja na srpskom.
„Sviđa nam se, sviđa nam se sve“, ponavlja on.
Većina ih je iz Moskve, a razlog odlaska uglavnom je isti. Previše urban život nekada ume i da zasmeta.
„U Moskvi je velika gužva, sve je zagađeno i zbog zdravlja i boljeg života odlučili smo da dođemo ovde“, kaže gošća ovog ruskog para.
Zaljubili su se u Drinu, Banju Koviljaču, Gučevo, a onda su ih na svoj način osvojili braća Srbi. Ne kaže se uzalud da su Srbi i Rusi najsličnijeg mentaliteta, od svih slovenskih naroda. Stoga se ovde osećaju kao svoj na svome.
„Ljudi su prekrasni, topli, dobri, srdačni, gostoprimljivi“, oduševljeno priča Elena.
Još nisu stigli sve da isprobaju, ali je valjalo uporediti rakiju i vodku. U toj trci pobedu je odnelo srpsko nacionalno piće.
„Stomaklija, stomaklija je najbolja“, kroz smeh priznaje reditelj.

Kod Srba najviše cene gostoprimstvo (Foto: J. Gubelić)

U Podrinje i Rađevinu stigli su, i to ne jedna porodica već na desetine. Kada je Vladimir Suvorov politikolog, predložio supruzi Evelini Nesimovoj, sociologu po struci da napuste Rusiju, izbor je pao na Banju Koviljaču. Ovde su našli ono što im je falilo u Moskvi.
Četiri godine kasnije, njihov život stao je jednu reč: „Uživanje“!
I dok Srbi beže glavom bez obzira iz ovih krajeva, prodaju imovinu kako bi se odselili u obližnje gradove u potragu za poslom i srećnijim životom, ovi stranci nemaju ništa protiv boravka u malom mestu.
„Mirni smo, spokojni, ne primećujemo nikakvu agresiju, a videli smo je mnogo u Rusiji“, kaže Evelina.

Uživaju i poznati ruski glumac i reditelj Nikita Lisjenko i supruga Elena Korolkova, koju Podrinje baš inspiriše da slika. Iako su stigli pre dva meseca, Nikita je već naučio da izrazi osećanja na srpskom.
„Sviđa nam se, sviđa nam se sve“, ponavlja on.

Većina ih je iz Moskve, a razlog odlaska uglavnom je isti. Previše urban život nekada ume i da zasmeta.
„U Moskvi je velika gužva, sve je zagađeno i zbog zdravlja i boljeg života odlučili smo da dođemo ovde“, kaže gošća ovog ruskog para.
Zaljubili su se u Drinu, Banju Koviljaču, Gučevo, a onda su ih na svoj način osvojili braća Srbi. Ne kaže se uzalud da su Srbi i Rusi najsličnijeg mentaliteta, od svih slovenskih naroda. Stoga se ovde osećaju kao svoj na svome.
„Ljudi su prekrasni, topli, dobri, srdačni, gostoprimljivi“, oduševljeno priča Elena.
Još nisu stigli sve da isprobaju, ali je valjalo uporediti rakiju i vodku. U toj trci pobedu je odnelo srpsko nacionalno piće.
„Stomaklija, stomaklija je najbolja“, kroz smeh priznaje reditelj.

Nikitu Detkova, autora univerzitetskih udžbenika i istoričara Zorana Tošića zbližila je Darja Aleksandrovna, ruska dobrovoljka i bolničarka koja je previjala ranjene Srbe, a čija hrabrost i danas izaziva divljenje.
„Ta ruska ogromna pomoć je bila, pre svega, morlana i materijalna, simbolika da neko ima na ovom svetu ko će pomoći Srbima te 1914. godine, kada su joj mnogi drugi okrenuli leđa“, kaže Zoran Tošić.

Okupljeni oko zajedničke teme (Foto: J. Gubelić)

Na prvoj liniji fronta poginula je braneći srpsku slobodu. U njenu čast na planini Gučevo podignuto je spomen-obeležje.
„Za mene je fascinantno koliko Srbi poštuju istoriju, koliko znaju o Prvom svetskom ratu i ruskim herojima, za razliku od nas koji smo skloni da zaboravljamo. Vi cenite jednog čoveka, a mi zaboravljamo milione poginulih“, kaže Nikita Detkov.

Zajedno kroz istoriju (Foto: J. Gubelić)

Sve to svojevrstan je nastavak vekovne duhovne i i bratske veze ruskog i srpskog naroda. A kako stvari stoje, nastaviće se i to, pre svega, na ovim prostorima.

Svideo vam se tekst?