Distrikt
Kultura

OVDE POČIVAJU „SRPSKI TERMOPILI”

Brdo Lipovica, u blizini Manastira Čokešina poprište je krvavog okršaja iz vremena Prvog srpskog ustanka. Boj istorijski važan, ali izgubljen zbog nesloge ustanika i  brojčane slabosti branilaca, istoričar Leopold Ranke uporedio je sa grčkom bitkom kod Termopila, zbog broja stradalih junaka čije seni počivaju odmah pored crkve.

Spomenik se nalazi uz samu crkvu (Foto: Distrikt)

 U jeku Prvog srpski ustanak u aprilu 1804. godine, Karađorđevi ustanici oslobodili su dobar deo Beogradskog pašaluka, a veće gradove držali su pod opsadom. Posle pobede nad neprijateljima u svom kraju, Jakov Nenadović opkolio je Šabac. Turci u Šapcu očekivali su pomoć iz Bosne.

“Turci su ubrzo, nakon opsedanja, zbog strateškog značaja šabačke tvrđave, poslali jednu grupu turskih vojnika kako bi tu opsadu konačno sprečili i omogućili izlazak iz tvrđave. Kada su to saznali Srbi, oni su većali gde će Turcima pružiti otpor i na kom mestu. Tu je do izražaja došla srpska nesloga. Prvo su se oko mesta gde treba sačekati Turke posvađali Ćurčija i Nenadović. Ćurčija je predlagao da se ustanici povuku u planinu i tamo pruže otpor”, objašnjava Dejan Živanović, istoričar.

Obeležje bitke na brdu Lipovica (Foto: wikipedia)

Znali su da Turci drumom ne smeju ići, a da zbog broja od nekoliko hiljada moraju delovati mudro. Prota Mateja Nenadović u svojim memoarima opisuje da je njegov stric Jakov hteo oko čokešinskog manastira da napravi busiju da tu Turke dočekaju. Braća Nedić iz Osečine, to su odbili.

– Jasno im je bilo da će svi stradati. Oni nisu dozvolili da se Turci sačekaju u crkvi, da se krv ne bi prolivala na svetom mestu. Otišli su u šumu i rekli svojim saborcima da se ko hoće vrati odmah, ko ne odustane zna da će ostaviti glavu. Bilo im je važno da ovim svojim činom uspore Turke, i tako je i bilo – kaže Zoran Nedić, potomak Gligorija Nedića.

Na kraju su Dimitrije i Gligorije Nedić, i njihovi verni pratioci Damjan Kutišanc i Panta Damjanović, ostali sami da se sukobe sa Turcima. Za njih je predstojeća bitka bila ispit časti.

– Naši hajduci imali su uhode i znali su da mnogo Turaka ima. Ćurčiji i Jakovu se nije ginulo, pa su pokušali da ubede braću Nedić da odlože boj dok ne sakupe više vojske. Međutim, braća Nedić nisu na to pristali. Ali, još dok su bili u Šapcu, u tvrđavi, svešteniku Spasoju koji je krenuo sa njima, počele su da se javljaju vizije. On je video saborce bez glave. Čak je i sebe video bez glave. I tako naleti na Gligorija. Gligorije ga je upitao: „Šta pope tumaraš po noći, jesu li ti mrtvaci pred očima?“ Gligorije nije znao da istinu govori, dok mu Spasoje nije rekao: “ Vidim Čokešinu kao na dlanu.“ Onda ga je Gligorije upitao kako zna da idu u Čokešinu. Zatim su otišli iza šatora i zapisali sve što je Spasoje govorio. Gligorije ga je tada pitao:“ Vide li Ćurču?“ Ali, odgovor je bio da ga ne vidi, jer je već bio razlaz Nedića, Ćurčije i Nenadovića”, priča mati Ana, igumanija manastira Čokešina.

Braća Nedić – spomenik u Osečini (Foto: Distrikt)

Po pesmi, pričešće „bez kanona i ispovedi“, uz zakletvu „da brat brata u boju ne izda“ uoči bitke izvršeno je u manastiru. Krst kojim je Hadži-Konstantin, starešina manastira, zakleo ustanike na vernost, danas se čuva u Vojnom muzeju u Beogradu.

Na Lazarevu subotu, 28. aprila 1804. godine, Turke, koji su išli od Semberije preko Varoš Lešnice, sačekala su braća Nedić sa svoja 303 hajduka. Borba je trajala čitav dan. Međutim, malo ljudstva, malo municije bile su slabosti.

– Kad su pronađeni, braća Nedić bili su bez nogu. Borili su se golim šakama, sabljama i bajonetima. Kada je došla majka Neda da traži sinove po bojištu, pronašla ih je bez nogu. U letopisu je zapisnao da joj je neko doviknuo „Nedo, evo ti sinova.“ Ona je pitala jesu li živi. Na odgovor da nisu, samo je rekla „tražite dalje“. Bilo je osmorica preživelih, na izdisaju, oni su preneti u manastir, i svi su se istog dana upokojili. Oni su sahranjeni u grobnicu u porti manastira – priča mati Ana.

Manastir Čokešina obnovljen je nakon ovih događaja (Foto: Distrikt)

Zastavu braće Nedića, koju je Marko Kalabić, njihov sluga sakrio u duplju drveta, a porodica kasnije priložila na parastosu u crkvi osečinskoj, izložena je u Narodnom muzeju u Beogradu.

– Kad su posahranjivani, sedam dana kasnije, na parastosu u crkvi u Osečini, kada je pročitano ono što je Spasoje pričao Gligoriju, kako pričaju, majka Neda je glasno pitala, kao da se obraća Spasoju živom: „Spasoje, kaza li ti to mojoj deci?“ Kažu da se iz oltara čuo glas: „Jesam Nedo, rekao sam im” – kaže ona.

Ostali junaci sahranjeni su na bojištu kod Lipovog potoka, a tek nakon 90 godina kosti su im prenete u kosturnicu sa njihovim saborcima. Zahvaljujući Boju na Čokešini ustanici su nakon nekoliko dana osvojili Šabac,a pogibija braće Nedić i njihovih hajduka ušla je legendu.

Iz serijala NASLEĐE PODRINJA“. Projekat je sufinansiran iz budžeta Grada Loznice. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Svideo vam se tekst?