Distrikt
Društvo

NA RUKAMA I POD MASKAMA KILOMETRIMA NOSILI DŽINOVSKE SVEĆE MOLEĆI SE ZA BLAGOSTANJE

Manastir Tronoša, sa hramom posvećenom Vavedenju Presvete Bogorodice, kroz svoju 700 godina dugu burnu istoriju delio je sudbinu sa svojim narodom. Uzlete i padove, nevolje i iskušenja, kugu i glad, rušenja i paljenja. Tako i ove 2020. godine, u vreme emidemije virusa Kovid-19, pridržavajući se svih propisanih mera zaštite u našoj zemlji, nije prekinuo viševekovnu tradiciju prinošenja ratarskih sveća na Veliki četvrtak.

Sveće teške po 50 kilograma meštani nose od sela do crkve (Foto: Distrikt)

Dve sveće, teške po 50 kilograma i visoke oko metar i po, meštani Jadra i Rađevine,  doneli su, po tradiciji na rukama iz Zajače, gde su prethodnog dana izlivene od čistog voska, u  manastir Tronošu. Polaganjem sveća, koje simbolično predstavlja prinošenje beskrvne žrtve, meštani se zahvaljuju Bogu za naklonost prema ratarima i njihovom radu. Desnu sveću prilažu sela Tršić i Korenita, levu Zajača, Gornja Borina i ostali priložnici, jedna za jadranski, a druga za rađevski kraj. Od davnina se pale svake nedelje i praznicima za zdravlje, sreću, kao i za zaštitu od grada i nevremena i bolji rod na njivama.
-Šta je poruka svetlosti sveće? Da svetlimo kao Bog što svetli, da svetlimo kao život svetiteljski i da naša duša i naš život bude svetlost gde god idemo. Da projavljujemo svetlost jer je Hristos rekao budite svetlost svetu – objašnjava loznički namesnik Dragan Bajić.

Ove godine vekovna tradicija obeležena uz zaštitne maske(Foto: Distrikt)

U tom jedinstvenom ritualu na ovim prostorima sadržana je i poruka vernicima.
– Vekovi su prošli i vekovi će proći, i mi ćemo proći, a Tronoša će ostati, i kad god da dođemo ona će nas ispuniti. Svetlost ratarske sveće je upućivanje na tu božansku svetlost koja treba da bude u nama. I to je jedina poruka pravoslavlja, u ovim danima, ono što čovek oseti u duši. Neka su Bogom blagosloveni praznici koji idu, praznici Vaskrsa, najpre Velikog petka iz koga isijava svetlost, iz Golgote se vidi grob Hristov i vidi Vaskrsenje. To je poruka za nas hrišćane, mi stradamo, mi patimo, život je pun nemira, pun nevolja ali iza svega je svetlost i uvek ima razlog koji nam je Bog ostavio, zbog čega treba da živimo, jedni za druge. Da tako ispunjeni idemo u Carstvo Božije, to je poruka hrišćanstva i Vaskrsa. Hristos Vaskrse! – navodi sveštenik u obraćanju vernom narodu.

Unošenje sveće u hram (Foto: Distrikt)

Sveće je u porti manastira dočekala igumanija Varvara sa sestrinstvom i arhimandrit Nikolaj. Potom su  ukrašene i ovenčane ikonama Hrista Gospoda i Bogorodice, cvećem i bršljanom.  U litiji obnete su oko crkve, bez okupljanja većeg broja vernika, unete u hram i postavljene, jadarska pred Spasiteljevu ikonu, a rađevska pred Bogorodičinu, gde će biti paljene uoči i na sve velike praznike do idućeg Velikog četvrtka, kada se prave nove, koje uvek u sebi sadrže deo prethodne.

Prinošenje oltaru (Foto: Distrikt)

Običaj koji predstavlja retkost za pravoslavni svet, i za koji se ne zna pouzdano kako i kada je nastao i opstao baš u Tronoši, vezuje se za Istočnu Bosnu. Prvi pisani trag datira iz 1847 godine, kada se pominje u „Srbskim novinama“.
Tronoša je svedočanstvo, i primer u ovim teškim danima za ceo svet,  kao drevna svetinja, koja se uporno i dostojanstveno  podizala  iz pepela i zgarišta sa svojim narodom. Trajala i istrajala. Koja nam na Veliki četvrtak,  dan kada je Hristos odslužio prvu liturgiju, svetlošću ratarskih sveća  pokazuje kako da upalimo svetlost i pronađemo Boga u sebi i u ljubavi prema bližnjima.
Izlivanje i paljenja ratarskih sveća je  je deo društvenih običaja, rituala i svečanih događaja koji je upisan u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije 2012. godine.

Sveće se pale o svakom prazniku (Foto: Distrikt)

Sveće se zovu ratarske ili oračke jer ih liju ratari, verujući da će biti pošteđeni vremenskih nepogoda i da će im usevi dobro roditi.
Tradicija prinošenja sveća potiče još iz vremena robovanja pod Turcima, kada u okolini manastira nije bilo parohijskih crkava, pa su kaluđeri služili u više sela. Pošto su sela bila udaljena od manastira, stanovnici nisu mogli često dolaziti u crkvu. Zato, kada je kaluđer osvetio vodu za Uskrs ili za slavu, ostatak sveće, koju je pripremio domaćin, nosio je u manastir. Od svih ovih svećica pravljene su dve velike sveće i na Veliki petak postavljane ispred oltara, koje su za vreme bogosluženja paljene preko cele godine.
Po predanju, ovaj jedinsven običaj u svetu uveli su monasi, koji su u Tronošu dolazili sa Svete Gore, a nije prekidan ni u vreme najvećih kriza. Nastavljujući tradiciju, u vreme vaskršnjeg posta, vernici ovog kraja skupljaju vosak ili novac, kojim se kupuje čist pčelinji vosak, od kojih se na Veliku sredu izlivaju dve sveće od po 50 kilograma visine 150 centimetara. Na Veliki četvrtak, posle podne, meštani ih donose do Kapele Svetog Pantelejmona sa česmom devet Jugovića, odakle kreće litija prema manastiru.

Iz serijala NASLEĐE PODRINJA“. Projekat je sufinansiran iz budžeta Grada Loznice. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Svideo vam se tekst?