Distrikt
U pokretu

KO JE BIO TEŠMAN SOLDATOVIĆ – KNEZ, VITEZ I UGLEDNI ŠABAČKI TRGOVAC

Teodor Tešman Soldatović, trgovac iz Bastava, Rađevskog sreza, bio je više od trideset godina najpoznatiji i najbogatiji trgovac na šabačkoj pijaci. Od Drine do Rudnika kroz narod bila je poznata krilatica: Plaća ko Tešman svinje u Šapcu. On je bio ponosan na ovu izreku i „kroz ceo život gledao je da se ona održi na istoj visini“.
Svake godine polovinom marta Tešman je silazio u Šabac i otvarao svoju kancelariju. Krajem maja vraćao se u Bastav, tamo proveo leto i od druge polovine septembra do pred sami Božić opet bi se „bavio“ u Šapcu, a onda se vraćao u Bastav i u toku zime „nigde se nije kretao“. Danas je u Šapcu potpuno, ili skoro potpuno zaboravljen.
Tešmanova kancelarija u Šapcu nalazila se na uglu Karađorđeve i Prote Smiljanića, nekad Tešmanovića sokaka i Donjeg šora, na mestu kuće gde je krajem 19. veka živeo Kosta Abrašević. U Tešmanovoj kancelariji pojavili su se prvi oblici stočarske berze, koju će docnije njegovi sinovi preneti preko puta kad podignu Tešmanovića hotel, prvi na Maloj pijaci, s kafanom, pivnicom, gostionicom i trgovačkim sobama „iz dvorišta, pod arkadama“.

Tešmanov konak u Bastavu sagrađen 1835. godine na snimku iz šezdesetih godina prošlog veka

Priča o velikom trgovcu na glasu započeli su njegov otac Cvetin i stric Đurica koji su se polovinom 18. veka, kao hercegovačke izbeglice doselili u Mali Bratačić (Bastav). Ne zna se tačno kada je rođen Cvetinov i Ružičin sin Teodor, od velike dragosti nazvan Tešmanom – poslednje godine starog veka, 1799. ili prve novog veka, 1800. Postao je čobanin, ali se nije time zadovoljio, a kako se sanjalica-čobače izvrglo u trezvenog marvenog trgovca, Mladen St. Đuričić piše:
„Zapaćenoj i užirenoj stoci valjalo je iznaći i otvoriti nove i veće pijace, prvo u zemlji, potom i u inostranstvu. A otuda, u povratku, doneti na brda oko Jadra savremene poljoprivredne sprave: motiku, kosu, srp, gvozdeni plug. Zatim krunjač kukuruza, pa vetrenjaču – prvu mašinu koja je mogla u brda, makar i na volujskoj zaprezi. Doneti narodu bolju odeću i obuću s kojom se izlazilo iz starih ropskih vremena… Kad je krenuo Rađevinom od kuće do kuće, da luči ugojene ovce s jaganjcima, koze s jarićima, ili mršave svinje, palocije, svaki domaćin, svaka udova-samotnica pratila je novog i premladog trgovca brižno i uz svako izlučeno grlo stoke dodavala mu dvaesluk, groš, katkad i dva! – Da ti se, sinko, nađe na putu, po tuđini. I da moreš otići što dilje do bolje pijace, na dobro i sebi i nama, svima… Nije prošao ni pola Rađevine, kesa puna! Prvi kapital za trgovinu davao je sam narod. Svome izabraniku narod je davao i pomoćnike, pratioce i sprovodnike, čuvare i gonitelje stoke. Sve uz svoju proju, s komadom slanine, sira i kojom glavicom luka u šarenoj, jadranskoj torbici o vratu…“
Povratak trgovčev nosio je praznik na Jadar: prima se roba, bakaluk, obračunava, razdužuje… Narodni poveritelji sve više se predaju mladom trgovcu: Ne treba mi sve, gazda Tešmane, daj mi samo toliko i toliko, a ostalo nek ostane u tebe. Sigurnije mi! Trgovac je neprikosnoven i za odmetnike, u putu i dok ne svrši s narodom, ali i posle, jer znaju i da je u mladog Soldatovića jaka zadruga i verni momci koji bi za njega „golom šakom za oštricu noža“.

Tešmanov konak kao zaštićeni spomenik kulture

Trgovačko ime Tešmana Soldatovića izrastalo je iz dana u dan. Srebro i zlato prihvatao je u zobnice. Izgledalo je da uzima jednom rukom a daje obema narodu, i opet njemu ostaje dosta. Ali, trgovina „uvek najbolje uspeva kad se nasloni na državnu vlast“. Knjaz Miloš postavio ga za načelnika Sreza Rađevskog i za majora. Ne zna se tačno kada, ali „na svu priliku“ 1832. godine. Posle nekoliko godina, kad je knjaz hteo da ga postavi za načelnika okruga, Tešman ga je odbio. Knez Mihailo ga nije ni pitao. Čim se obreo na prestolu Srbije, ukazom od 27. maja 1840. godine postavio ga je za načelnika Okružja Podrinskog, a iste godine postao je i deputat Skupštine. Smenio ga, posle progonstva kneza Mihaila i promenom vladajuće dinastije, novi vladar knez Aleksandar Karađorđević i Tešman se vratio svojoj trgovini.

Bogomolja Tešmana Soldatovića (snimci iz šezdesetih godina prošlog veka)

Tešmanov konak u Bastavu sagrađen 1835. godine na snimku iz šezdesetih godina prošlog veka i danas kao zaštićeni spomenik kulture. Sa ugledom Tešmana Soldatovića rasla je i njegova zadruga, pa je njegova kuća produžavana i širena više puta. Tu je Tešman primao sreske i okružne starešine, važne putnike, trgovce i strance. U njoj su bili i Vule Gligorijević, mačvanski serdar, i ministri Lazar Teodorović i silni Toma Vučić Perišić. A kad su proterani Turci i iz sela Sokolske nahije, čulo se da će knez oslobodilac proći Jadrom. Krajem leta 1835. godine, podno dvorišta Tešmana Soldatovića, zabeleo se gospodstven begovski konak. U njemu je, pored kneza Miloša, Tešman dva puta ugostio i kneza Mihaila.
Tešmanov konak i čitav kompleks oko njega proglašeni su 1962. godine za spomenik kulture, a 1983. kategorisan kao veoma značajno kulturno dobro. Okućnicu čine: konak, načelstvo, tri vajata, ambar, velika magaza, mlekar, koš, hlebna peć, pušnica, venjak i prizemna kuća.

Sudnica Tešmana Soldatovića (snimci iz šezdesetih godina prošlog veka)

Načelnikova bogomolja podignuta je oko 1835. godine, a sudnica oko 1832. godine. Čim je postao knezom Rađevine, kao nosilac i sudske i izvršne vlasti, Tešman je, pozadi stare velike kuće u kojoj je još stanovao sa porodicom i zadrugom, podigao i sudnicu, sa podrumom-tamnicom. Načelnik sreski imao je pravo da „ocepi“ krivcu do 25, a okružni do 50 batina, drenovom palicom po goloj ljudskoj zadnjici.
Sreski načelnik Tešman Soldatović u svemu se držao kao i njegov ortak i vladar knjaz Miloš. Gospodar u velikom domu punom odraslih ljudi, žena i đaka, slugu i sluškinja, veliki posednik zemlje, poljoprivrednik i ekonom, odgajivač rasne stoke, posebno konja, a preko granice Srbije čuveni svinjarski trgovac. I nepismen, kao knjaz. Ali s „prvom svešću zavoleo je ispravnost i držao se nje“. Ugledao se i prihvatao i bolje običaje novih radnji u stalnom dodiru s mladim i školovanim šabačkim trgovcima. Osnovao je u Šapcu prvu trgovačku kancelariju sa svojom firmom i delovođom.
Glavne magaze Tešman je držao u Šapcu, na Maloj pijaci, a obore pozadi, između sokaka koji su vodili na Bair i „Poslednji groš“. U te obore je, krajem septembra 1844. godine, Toma Vučić Perišić zatvarao buntovnike Katanske bune.
U Šapcu je Tešman stanovao pored svojih magaza za hranu, šišarku i pekmez. I stan i magaze bile su u dugačkoj zgradi „na glagol“, koja je s Male pijace slazila do sokaka iza kojeg su bili obori. Druga kuća od „Šarana“ naviše. Veliku pijacu i središte srpskog dela grada već su bili zauzeli raniji ratni zaslužnici, među kojima je dućane ispred crkve držao Nikola Milićević, koji se već bio odavno preselio iz svoje Lunjevice.
Silaskom s vlasti, Tešman se oslobodio jedne od najtežih svojih dužnosti. Bio je napadan kao dinastijaš i okoreli obrenovićevac, ali je uvek i svakome mogao i dalje gledati pravo u oči. I dalje je bio gospodin Tešman, i u selu i u čaršiji, a kada su oko 1860. godine strani trgovci preporučili Paranosu i Tešmanu da besplatno podižu narodu ogledne sušnice (pušnice), već u narednoj deceniji suva šljiva donela je pravo blagostanje siromašnim brdima Jadra, ali i celoj zapadnoj Srbiji.
S proleća 1867. iako je bio nešto „kenjkav“, Tešman je „sišao u Šabac“ da svojim očima vidi kad srpski kapetan Lazar Cukić na čelu svoje čete ulazi u šabački grad, a na kulu diže srpsku zastavu. Tad je Tešman naredio da se nasred Male pijace ispeku na ražnjevima dva velika vola i da se iz podruma izvaljaju ogromna burad s vinom i rakijom i da se pečenje i piće deli besplatno narodu.
Tog dana bilo je velikog veselja i šenluka. Do večeri. A onda su slavljenici navalili na puste domove iseljene turske čaršije i šeher Šabac za noć je raskopan i raznesen. Građom iz njega sagrađen je novi dometak srpske varoši – Bolnički šor, danas ulica Popa Karana.

Okućnica danas (Foto: Vikipadia)

Narednog proleća ubistvo kneza Mihaila u Topčideru potreslo je Tešmana više nego išta u životu. Danima se nije pojavljivao iz svoje sobe, a potom se, drugačiji, prihvatio poslova. Nekoliko godina kasnije, opet proleće i opet maj. Tešman zdrav i krepak šalje sina u Pecku da dovede stolara, a potom naređuje da majstora odvede u gajeve na odavno zabeleženo mesto, poseče džin-hrast i od njega načini mrtvački sanduk. Kada je bila gotova večna kuća, Tešman je isplatio majstoru rad, vratio se u svoju sobu i naredio da mu se raspremi krevet… Zatekli su ga mrtvog, u pravoslavnom redu sklopljenih očiju i prekrštenih ruku, a više glave gorela je voštanica koju je sam sebi zapalio.
Sahranjen je na vrh Soldatovića visa, na novom grobljištu koje je Tešman odavno odredio za sebe i svoju porodicu. Veliki krst od mermera donet je iz Zemuna, a na prostom zapisu čita se da je Teodor Soldatović zvani Tešman poživeo 76 godina. U večnost se predstavio 6. maja 1876. godine.
Tešman se tri puta ženio (dva puta ostajao udovac) i sa svakom ženom imao je poroda. Sem ranije pomrlih, do zrelosti podigao je osam sinova i jednu ćerku. Svome potomstvu nije ostavio svoj ljudski lik. „Ni fotografisan, ni umetnički ostvaren… Istopio se u rodnoj zemlji…“

Iz porodičnog albuma (Foto: www.zvoncara.com)

Septembra 1967. godine, po priču o Tešmanu Soldatoviću, šabački „Glas Podrinja“ poslao je književnika Mladena St. Đuričića i „jednu malu ekspediciju“ u Bastav. Tada su, među šibljem, na starom Soldatovića groblju koje je odavno bila progutala šuma, odgrtali spomenike i čitali najstarije zapise o Tešmanu. Odgrnuli su i „jednu tajnu“ o kojoj, kaže Mladen St. Đuričić, ništa nije znao – duplikate spomenika. Prvi je usađivan kraj puta – krajputaš, možda na mestu gde su ukopnici prvi put spuštali sanduk nošen na rukama, radi predaha, a drugi na grobu. Ti spomenički duplikati, samo iz Tešmanovog trgovačkog doma, tumače se kao znak njegove nadmoćnosti. I ko zna kakvih još tajni prekriva vreme. Jer, baš tih dana, kada su otkopavani podaci o Soldatovićima, list „Politika“ objavila je „malen podatak“ u priči o zapuštenosti Koviljače (Smrdan-bare) posle srbijanskih ustanaka: „Tek za vreme Knjaza Miloša srpski starešina Tešman prvi je daskama ogradio mesta za kupanje…“
Iz Tešmanovog konaka izrodila se cela dinastija školovanih ljudi. Živeli u Šapcu, Beogradu ili ma gde u svetu, svi su zvanično Soldatovići, a privatno, naročito u Šapcu, Tešmanovići.

Iz serijala: Iz prošlosti Šapca

Svideo vam se tekst?